Basic HTML Version
2
riječi
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
uskličnik
krajevima izvan metropole, poželi podići žrtvenike ili hramove ili kakve god slike ili kipove u čast mene i mojih, bude u tome
sprečavan, neka one koji ga ometaju Petronije ili smjesta kazni ili pošalje meni!“ To nije bilo ništa drugo nego polazište za
pobunu i građanski rat te neizravno poništavanje dara za koji se činilo da ga izravno daje. Bilo je naime očekivati da će jedni,
više zbog neprijateljstva prema Židovima nego zbog pobožnosti prema Gaju, čitavu zemlju ispuniti zavjetnim darovima, a da
će se drugi, budu li na svoje oči gledali rušenje očinskih ustanova, sve da su i najblažeg karaktera od svih ljudi, tome uspro-
tiviti – Gaj bi tada onima koji bi bili potaknuti na nasilje dosudio najtežu kaznu, odnosno ponovo bi naredio da se njegov
kip postavi u Hramu. Ipak, zahvaljujući providnosti i brizi Boga koji na sve pazi i svime pravedno upravlja, nitko od židovskih
susjeda ničime nije dao povoda nasilju, tako da nije došlo ni do kakve prilike da se na umjeren prigovor odgovara nesrećom
koju nikakva molitva ne bi mogla odagnati. No je li bilo kakve koristi od toga? Netko bi mogao reći: „Sve ako su oni i mirovali,
Gaj nije.“ On se već bio pokajao što je bio milostiv i opet je počeo žarko žudjeti za ostvarenjem svoje odnedavne želje.
Tako zapovjedi da se u Rimu načini još jedan brončani kip divovskih dimenzija, prekriven zlatom, dok kip u Sidonu zabrani
micati
4
– jer njegovim pomicanjem nije želio uzbuniti narod – odlučivši da ga, kad se narod smiri i oslobodi sumnji, u najvećoj
tajnosti krišom dopremi lađama i iznenada neopaženo podigne. A to je namjeravao učiniti tijekom plovidbe u sklopu svojeg
putovanja u Egipat. Osjećao je naime strastvenu ljubav prema Aleksandriji, koju je od sveg srca želio posjetiti i potom, po
dolasku, u njoj što dulje ostati. Smatrao je da je taj grad jedinstven po tome što je rodio ideju deifikacije, o kojoj je sanjao, i što
će tu ideju i dalje poticati služeći ostalim gradovima kao primjer njegova štovanja. Jer Aleksandrija je bila velegrad smješten
na zgodnom mjestu za komunikaciju s naseljenim svijetom, a neznatniji ljudi, kao i neznatniji narodi, nastoje oponašati velike
ljude odnosno gradove.
I u svemu drugome Gaj je bio po prirodi nepouzdan, i ako bi učinio nešto ljubazno, odmah bi se pokajao i potražio neki
način da to poništi, uzrokujući velike štete i muke. Evo nekoliko primjera takvoga njegova ponašanja: Bio je oslobodio neke
zatvorenike bez ikakva razloga, a zatim ih ponovo zatvorio bacivši ih tako u još težu nesreću od prijašnje jer im je ponovnim
zatvaranjem bio oduzeo svaku nadu. Druge je pak osudio na progonstvo iako su očekivali smrt, i to ne zato što bi osjećali
da su učinili nešto što zaslužuje smrt ili općenito neku težu kaznu, nego jer su zbog užasne okrutnosti suca bili sigurni da
se neće izvući. Progonstvo im je dakle bilo dobitak vrijedan gotovo poput povratka u domovinu, budući da su mislili da su
izbjegli najveću opasnost za svoje živote. Međutim nije prošlo puno vremena, i on, iako mu u međuvremenu nisu dali nika-
kav novi povod, pošalje neke od svojih vojnika – baš kad su ti vrlo ugledni ljudi plemenita podrijetla na otocima već živjeli
kao da su kod kuće, dakle iako pogođeni nesrećom, ipak dosta zadovoljni – da ih skupe na gomilu i pobiju. Tako je kućama
rimskih uglednika nanio bol tim gorču što je bila potpuno neočekivana. Nadalje, ako bi kome dao određen novčani iznos na
dar, ne bi ga potraživao natrag kao zajam zaračunavajući početne i dodatne kamate, nego kao da se radi o krađi, uz najveću
moguću štetu za dužnike. I nije bilo dovoljno da mu jadnici vrate ono što su primili, nego su mu trebali ustupiti i čitava imanja,
bilo da su ih naslijedili od roditelja, rođaka ili prijatelja, bilo da su ih sami stekli vlastitim trudom opredijelivši se za probitačan
poslovan život. Dostojanstvenici koji su mislili da ih osobito cijeni također su trpjeli štetu, no na drugi način, od uživanja s
njimpod krinkomprijateljstva – bili su naime primorani trošiti basnoslovna sredstva kako na njegove bezobzirne, netaktične,
iznenadne posjete tako i na zabave za njega. Trošili su čitave imetke na pripreme jedne svečane gozbe, pa i zapadali u dugove
zbog toga. O tolikoj se rasipnosti radilo. Neki su stoga već proklinjali iskaze njegove naklonosti ne smatrajući ih dobitkom,
nego mamcem ili zamkom koji vode u nepodnošljive gubitke.
Nestabilnost njegove ćudi pogađala je dakle sve, no ipak ponajviše židovski narod. Osjetivši silnu odbojnost prema sinago-
gama, najprije si je prisvojio one u Aleksandriji, a zatim i one u drugim gradovima, pa ih ispunio slikama i kipovima koji su
prikazivali njegov lik. Naime iako su te kipove i slike zapravo postavljali drugi, u biti ih je, time što je to odobravao, on sam
postavljao. A hram u Svetome Gradu, koji je jedini ostao netaknut jer se smatralo da zaslužuje sva prava koja imaju svetišta,
nastojao je pretvoriti i preobraziti u vlastiti hram, da bi se mogao nazivati hramom Novoobjavljenog Zeusa Gaja.
Što kažeš? Zar tebi, običnu čovjeku, nisu dovoljna tolika prisvojena kopna, otoci, narodi, krajevi, pa želiš prigrabiti i nebo i
eter? I smatraš li da Bog ne zaslužuje ništa u ovom našem svijetu, ni zemlje ni grada, nego tek onaj mali prostor po pro-
roštvima i božanskim porukama njemu posvećen i zavjetovan? Štoviše, i taj prostor ti namjeravaš oteti, pa da u okrugu
ove slavne zemlje ne ostane ni traga ni glasa od časti i pobožnosti prema zaista bivujućem istinskom Bogu! Lijepe li nade
zacrtavaš ljudskome rodu! Ne znaš li da novotarijama i strahotama koje nije dopušteno ni zamišljati, a kamoli činiti, otvaraš
izvore bujici zla?
Vrijedno je spomenuti što smo vidjeli i čuli kada smo bili poslani da se borimo za naše građansko pravo. Čim smo došli pred
cara, shvatili smo po njegovu pogledu i uzbuđenju da nismo stigli pred suca, nego pred tužitelja, ili, bolje rečeno, pred onoga
tko je neprijatelj svakome tko se suprotstavi njegovu stavu.
Naime sudac se ponaša na sljedeći način: sjedi zajedno s prisjednicima
odabranima po zasluzi kad predmet od najvećeg
značaja koji je četiristo godina mirno ležao sad prvi put dolazi na sud zbog tisuća aleksandrijskih Židova; stoji između pro-
tivnika i njihovih odvjetnika, naizmjence sluša optužbu i obranu, ravnajući se prema vodenoj uri; ustaje da se posavjetuje
s prisjednicima o tome što treba javno izreći kao najpravedniji sud. Međutim ono što se dogodilo pokazalo je despotski
4 Kaligula je bio naredio da se njegov kip za Jeruzalemski hram načini u Sidonu.