Basic HTML Version
242
riječi
kritika/prikaz/osvrt
kritika/prikaz/osvrt
one strane tamne crte. No jedan dio, i to onih iz prve lige, ekvilibrirajući nad provalijom bivanja i vlastite svijesti, izgubio je
ravnotežu i uronio u tamu ispuštajući krikove i zapomažući. Nisu li upravo ta zapomaganja osnovna nit oko koje se kristalizira
poezija? Za te ne uvijek sretne nesretnike kažemo da im nisu sve ovce na broju. Oni koji su svjesni svoje nesvijesti lunjaju,
zaviruju u sve zakutke svijesti i podsvijesti ne bi li pronašli izgubljenu ovcu. Nije li taj „ble, ble“, pored prvog stiha što su ga
pjesnicima poklonili Bogovi, drugi važan stih, ravan prvome? Treći stih, autora iz prve postave, trebao bi biti čista duhovna
alkemija koja je u stanju pad u provaliju pretvoriti u let prema obećanim zvijezdama, dalekom zavičaju, a krik i zapomaganja
u pobjednički usklik i odu radosti. To je pravi prostor u kojembi se trebali kretati analitičari, a nikako ne bi trebali secirati krik
i otkrivati u njemu glazbu i arhitekturu i tehničke, postojeće i nepostojeće irelevancije. Na žalost, takvi analitičari u stanju su
dotjerati do najviših društvenih počasti i priznanja, nerijetko ih se nagrađuje članstvom u raznim akademijama i doktoratima.
Kulturološka povijest poslije ne zna što s njima i zašto su zaslužni pa ih stavlja na marginu.
O poeziji se, dakle, može govoriti kao o slasti i uživanju, uživanju u sjajnoći vlastitog duha, koji se prije svega u stanju inatiti,
kako sebi, tako i okoseblju.
Istodobno ona je nužda, prinuda energije kojoj smo podložni. Stoga će Valéry jednom zgodom reći Andréu Gideu, koji mu
je kazao da bi se ubio kad ne bi mogao pisati, da bi se on, pak, ubio kad bi ga netko natjerao na pisanje. Zvuči kao anegdota,
međutim, u tome ima nerazjašnjive okrutne istine. Slične se stvari događaju. Pisci, nezadovoljni što moraju danonoćno pisati
domaću zadaću kojoj nema početka ni kraja, često su u iskušenju i odlučni su fizički likvidirati sadističkog učitelja u čijoj su
vlasti. No tko je taj netko tko pisca nagoni n čin pisanja? Nepopustljivi pjesnik otkriva da je taj netko njegov dominantni
dvojnik koji stanuje u potkrovlju njegova vlastitog imena. Otkriva da je njegovo ne drugo, već prvo ja. Kada pomračeni
pjesnik shvati da je nasilnik u njegovoj kući, kuću diže u zrak, ubija toga nekoga koji parazitski egzistira u njegovom ja.
Iznenađen da je on sam taj nasilnik, ogorčen je i nepopustljiv i osuđuje se na najtežu kaznu, smrt.
No ima ih i koji se osuđuju na izgon iz svijesti koju proglašavaju izdajničkom. U tamnom sebi, gdje su se prognali, ne
prepoznaju nikoga, pa ni sebe. Kad se pogledaju u zrcalo, jedni u njemu vide Aleksandra Velikog, Ivana Groznog, Ahilu,
Napoleona, Cezara… dok većina umjesto svoga lika vidi lik samoga gospodina Boga. Ovi posljednji u najužem su izboru
velikih koji, da bi to uistinu i potvrdili, čekaju da im Bog šapne četvrti stih. Nestrpljivi su u iščekivanju božjega glasa, glava im
se trese, ruke im drhte, grizu olovku, a kad božji lik počne nestajati iz zrcala, razbijaju masna stakla da bi vidjeli kroza nj kamo
je nestao Bog. Pjesnik je tada sav očajan, u stanju je razoriti i zapaliti vlastitu kuću, ako je ima. Ukoliko je nema, skida zvijezde
s neba, pravi od njih ogrlicu za neostvarenu ljubav, čekajući je udara glavom o zid, glasno izgovarajući peti stih.
Da je pisanje mnogim pjesnicima težak posao, ima podosta primjera. Goethe se mučio na
Faustu
, dotjerujući ga i ispravljajući
punih dvadeset godina. Poneki pjesnici desetljećima čekaju nadahnuće, još ne vjeruju razumu. Jedan od njih je Schiller koji
kaže: „Treba prepustiti sve stvaralačkoj moći nadahnuća, a ne hladnom razumu i njegovim popravcima.“
Pojedinci su čekali nadahnuće godinama, uzalud, nisu ga dočekali. Pa kad nije bilo nadahnuća, krenuli su na posao poput
starih preciznih zanatlija. Više vjerujem u mučan rad bez inspiracije i plodove popravka, negoli u brzopleto trabunjanje kao
posljedicu gromovitog iznenadnog bljeska tobožnje genijalnosti.
Schiller dalje brani nadahnuće u pismu pjesniku Justiniusu Kerneru: „Oni koji kritikuju stide se i boje brzog i prolaznog ludila
koje je svojstveno svakom stvaralačkom naporu.“
Riječ je vjerojatno o nenadanom i kratkotrajnom ludilu. Ne znam zašto bi se netko trebao stidjeti. Ukoliko bi se netko
trebao stidjeti, to bi mogli biti luđaci kratkog daha (duha), jer sve upućuje na to da pojedini takozvani poete glume ludilo
pošto je ono postalo in, od njega boluju i pjesnici iz prve garniture, u kojoj razlikujemo dvije vrste pjesnika. Jedne koji
osluškuju riječ božju i kojima Bog šapće i druge, koji rade po diktatu đavla, kojima na uho šapće sam vrag. U osnovi razlike
nema s obzirom da je vrag glasnogovornik dragoga Boga.
O ovima drugima svjedoče i Puškinovi stihovi u pjesmi
Razgovori izdavača s pjesnikom:
Nekakav demon je vladao
Mojim igrama, besposlicom;
Za mnom je svuda letio,
Meni je divne zvukove šaputao,
I teškim, zapaljenim nedugom
Bila je ispunjena moja glava
(Nedug – staroslavenska riječ za bolest)