Basic HTML Version
kritika/prikaz/osvrt
kritika/prikaz/osvrt
riječi
241
Zvonimir Balog
Poezija kao slast
Paul Valéry drži kako je „slast bez putokaza“ načelo pa i prva svrha umjetnosti, odnosno pjesnika. Opet se nalazimo pred
jednom apstraktnom deskripcijom, ali iz koje se ipak može iščitati kako je poezija uživanje koje nema pravila. Ako nema
pravila, znači da ima slobodu koja je, pretpostavimo, i uzrok uživanja. Valéry ne bi bio pjesnik da istodobno nije i skeptik, koji
sumnja u ostvarenje takvog djela. Ustvari, vjerojatno sumnja u mogućnost apsolutne slobode, unatoč tome što u stvaranju
sudjeluje i svemogući.
„Bogovi“, da citiramo pjesnika, „nam milostivo pružaju zabadava prvi stih; na nama je da izradimo drugi koji bi trebao biti
na razini prvog.“
Jesu li pjesnici u tome uspjeli? Pjesnik je svjestan kako je tajna poezije duboko skrivena, kao uostalom i svaki dio univerzuma,
pa i onaj u koji gledamo, koji možemo opipati, omirisati, ali ga ne možemo opojmiti. Čulo za pojmove nam je zakazalo, bolje
nam funkcioniraju jagodice na prstima, nos, oči, uši, negoli mozak. Ali i da ga razvijemo, bojim se da bi bilo isto, jer što se
više tajni približavamo, to ona više uzmiče, udaljava se i zakopava, kao da nas provocira, izaziva, poziva na igru kojoj nismo u
stanju vidjeti kraj, ni potpuni smisao. Kad Valéry kaže: „Sve što vrijedi dobro je skriveno“, tada primarno misli na poeziju i na
užitak traženja, o kojemu teorija književnosti nema prevelikih spoznaja. „Tobožnje pouke iz povijesti književnosti gotovo i
ne dodiruju tajnu postojanja pjesama“, kaže Valéry koji, dapače, sumnja i u ono što pojedina teorija apodiktički tvrdi da zna.
„Sve što povijest ima za zapaziti beznačajno je.“ Značajno je, dakle, tek ono što se krije u samom pjesniku i u pjesništvu, ali
mi još, na žalost, nemamo oči kojima bismo to vidjeli. Imamo oči za gledanje na kraj svemira, za gledanje u strojarnicu atoma,
ali ne i za gledanje u središte fenomena poezije, koji je skriveniji u ljudskom duhu od samog ruba univerzuma. Tu je, a dalek
je. Ljudski duh širi je od beskraja, jer kad kažemo „beskraj“, on se proteže po duhu i još pored beskraja ostaje slobodnog
prostora za drugo.
Valéry pisanje poezije naziva luđačkim zanimanjem, vjerojatno iz razloga što sami pjesnici nisu u stanju izreći što je to čemu
su posvećeni. No imenicu „lud“ ne koristi u pejorativnom smislu čim pjesnike naziva „sjajnim nesretnicima“. Valéry koristi
riječ „ludilo“ kao ublaženicu njenoga pravog značenja. Tako i pod „nesretnicima“ ne zamišlja očajnike pred samoubojstvom,
premda su se mnogi i tako osjećali i oduzimali si život, nego je riječ o proturječnoj riječi koja govori o „sretnom nesretniku“,
što prije izaziva zavist negoli sažaljenje. Autor sam pojašnjava ublaženicu ludila, ističući kako tim atributom kiti sve „one čije
je glavno oružje mišljenje koje se ima o sebi i čija je glavna sirovina mišljenje koje imaju drugi o nama.“ Valéry je svoj duh
smatrao jednim iz „najtamnije vrste“, koji koketira s riječi „ludilo“. Zapravo je riječ o tome da je njegov duh jednako taman,
kao i neprohodan, zato i kaže: „Ima dosta osoba, i obrazovanih i dobroćudnih, i dobro raspoloženih prema meni, koje
čekaju da me se prevede na francuski da bi me mogle čitati.“
Valéry odgovara da je očajan što žalosti „ljubitelje jasnosti“. Istodobno im daje do znanja da jasnost ne nalazi „skoro nigdje“.
Pa je tako ne nalazi ni u pjesmama svog starijeg prijatelja i učitelja, Stephanéa Mallarméa, dapače drži da je „pojam teško
razumljivog pisca“.
Da bi se pojedine pjesnike razumjelo, ne pomažu ni stručne analize. Stručnjacima Valéry mnogo ni ne vjeruje („Gotovo da
su mi skoro uvijek nepodnošljivi stručni tumači, koji žele istaknuti značaj i tumačiti što je to pjesma“).
Prvi tko bi trebao znati što je poezija svakako je pjesnik. Međutim, i on je pun pitanja i sumnji. Stoga će i Mallarmé upitati
svog mlađeg kolegu (riječ je bila o prvom otisku pjesama koje je dobio na korekturu, a koje je tiskao nakladnik Cosmopolis):
„Ne nalazite li da je to djelo ludila?“
Ne znamo što je Valéry odgovorio. Znamo jedino da poezija po Valéryju mora biti misaona, filozofska i da je za to potrebna
duboka koncentracija. Nije vjerovao u inspiraciju, jer pjesnik ne može biti pjesnik samo u određenim trenucima egzaltacije
i duhovne opijenosti, koja nerijetko graniči sa smušenošću. Tako pišu romantičarski dripci. Ono što sa sigurnošću znamo
jest da je pjesništvo zanat zanesenjaka i da se njihov alat zove jezik, sve je drugo puko proizvoljno, subjektivno nagađanje,
nerijetko na razini nemuštog trabunjanja. Mallarméovo pitanje svakako ne spada u tu kategoriju. Sumnja da poezija može
biti proizvod ludila nije bez osnova. Pitanje je tek može li lud znati da je lud. Mallarmé očito u tom trenutku nije još bio s