Basic HTML Version
240
riječi
kritika/prikaz/osvrt
kritika/prikaz/osvrt
na se, kako pokušavaju isprobati život. Tako pjeva:
“pa stojimo ispred zrcala / s kojom nam se / fizionomija / poprcala / i vidimo
da smo / život obukli / naopako / unutra lice / van podstavu.“
Takve, „naopake“ pjesme, istodobno i gorke i slatke, vidljive su i u zbirci
Riba na biciklu
(1977.), u kojoj subjekt kreće u
potragu za vlastitim središtem, u utrku sam sa sobom i životom, koju će unaprijed izgubiti. U pjesmi Natječem se pjesnik će
tako napisati:
„natječem se / sam sa sobom / pred ciljem / podmećem si nogu / da ne budem drugi.“
Balog ponekad odluta u teške, egistencijalne svjetove, opjevavamučan osjećaj zatočenosti u vječnoj tajni postojanja. Balogove
duboko misaone i tragično intonirane pjesme najizražajnije su u zbirci
Omča
(1987.), u kojoj će često koristiti metaforu
nevidljivoga zida o koji čovjek udara glavom, pokušavajući prodrijeti u svijet slobode - postaje klaun, pantomimičar koji
uzalud širi ruke i pipa, udara o prozirni zid koji ne može probiti. Tako pjesma
Dotičem zid
vrlo dobro ilustrira nemogućnost
slobode koja je uvijek ograničena nečim ‹ispred› i nečim ‹iza› i koja uvijek ostaje samo grčevito htijenje da se od nečega
pođe i da se nekamo dođe. „Čovjek se rađa slobodan, ali je svugdje i svagda u okovima“, rekao je Jean Jacques Rousseau,
a baš ta misao vlada u toj zbirci u kojoj čovjek ne može prekoračiti zadane granice, čak mu i misao uvijek udara o nešto.
U zbirci
Omča
Balog je najviše dosegao svoje kozmičke svjetove koji također ne nude utjehu, jer i vječnost je mučna kao
i konačnost, čim čovjek nema definicije svoga postojanja. Tako se brojna pitanja bez odgovora obavijaju oko ljudskoga
bića i postaju omče koja ga stežu, a čovjek obitava u kavezu u kojem nikada ne može dostići spoznajni mir. Pjesmu
Pod
reflektorima mraka
Balog će završiti:
„na rubu svijeta i nesvijeta / oči se od siline mraka raspadaju / uši od snage tišine / nemoguće
je napustiti / omču elipse.“
No u zbirci
Leonardo nad Zagrebom (1994.) n
astavlja svoju omiljenu jezičnu terapiju – ludizam, kao jedini prkos, jedinu
pobjedu nad apsurdnim svijetom. Opet premješta subjekte i objekte, sve oživljava, pa će tako praznina postati živa i slikovita,
a umjetničko pero pokazat će se svemoćnim sredstvom preobraženja svega u sve. Tako, npr. u pjesmi
Rezignacija u žutom
čovjek nije taj koji gleda, nego se pogled osamostaljuje od njega, pogled gostuje u ormaru, na statičnim posudama, silazi na
vješalicu, objesilicu, na kojoj bespomoćno visi odjeća.
Ali vrhunac je, kao što rekosmo, zbirka
Pjesme za prvu ruku
(2003.), u kojoj je Balog do kraja raširio lepezu svoje pjesničke
virtuoznosti, svoje umijeće da jezičnom akrobacijom i nepokretno pretvori u pokretno, da ludističkim jezikom pokaže
dezorijentiranu svijest u dezorijentiranom svijetu. U toj hipnozi ne zna se tko koga nosi, a izgubljeni subjekt postaje šarmantni
lakrdijaš, premda je njegova potraga za smislom bolno egzistencijalna. U pjesmi
Moje ruke
piše:
„moje ruke se noću / strave
za mene / slušaju kako teško / dišem / zabrinjavaju ih noge / koje se s vremena na vrijeme trznu / misle grom je u tijelo udario /
munja je oči popila / pa ruke / jedna preko druge legnu / križ od sebe / naprave / misleći da me / nema.“
U nizu stihova Balog će se izokretanjem sintagmi, smišljanjem novih leksema, pokazati kao majstor stvaranja iskarikiranih
stanja u kojima prenapregnuti subjekt nastoji svoje krhotine sastaviti u cjelinu, upisati se u svijet. Nevjerojatan spoj tragike i
živosti, duboke rezigranice i dječje ludosti, monotonije i jezičnoga sporta.
Često subjekt (antisubjekt) prebacuje teret iscrpljene duše na tijelo, pa ono dobiva vitalne funkcije, postaje nosač duše,
jedini još preostali dokaz da je subjekt još živ, da ipak postoji. To, na primjer, pokazuju stihovi pjesme
Silazim si: ‹“silazim
si niz sebe / s pogledom u kraj vremena / gledam niz prsa si / serpentine rebara / u mrak se spuštaju / prtim se na leđima.“
A
najzanimljivije su Balogove autistične igre sa samim sobom („ne znam se plivati“, „skačem po sebi“, „gazim se nogama“,
„zavučem se u mene“, „nešto me trči“, „nešto me leti“, „nešto me žuri kad se ne mogu dožuriti“).
Te ludističke težnje da se zahvati neki čudnovati proces u subjektu koji nije nikada svoj, Balog nastavlja i u idućim, najnovijim
zbirkama
(U ponedjeljak ne mogu, Zvijezde ne gore uzalud, Stoj ili pucam od zdravlja itd).
Balog nikada nije htio potonuti u monotonu rezignaciju, nego je očaj nastojao pretvoriti u igru, što je jednako teško i
originalno kao i potrčati s polomljenim nogama. No Balog je uspio i najteže egzistencijalne muke predočiti kao paradoksalni
cirkus, u kojem čitateljima, i kad su najozbiljniji, izmamljuje osmijehe.
Zvonimir Balog je u svojoj bogatoj rukopisnoj ostavštini ostavio i svoje lucidne eseje o poeziji, koja je za njega božanstvena
iracionalna sila, svijet na granici razuma i ludila, svjesnog i podsvjesnog, čar traganja sa samim sobom, za izvorištem vlastite
inspiracije. Branio je slobodu stvaralačke moći, neobuzdan duh, a bio ironičan prema analitičarima i teoretičarima koji
poeziju nastoje ukalupiti, odrediti je granicama „razuma“. Donosimo jedan od tih neobjavljenih eseja.