Basic HTML Version
kritika/prikaz/osvrt
kritika/prikaz/osvrt
riječi
239
KRITIKA / PRIKAZ / OSVRT
Lada Žigo Španić
Jezični ludizam
Zvonimira Baloga
(uz prvo obajvljivanje eseja
Poezija kao slast
iz autorove rukopisne ostavštine)
Zvonimir Balog, autor sedamdesetak knjiga, dobitnik dvadesetak uglednih nagrada, legendarni je pisac kojem su se uvijek
divili ne samo mladi čitatelji nego i ozbiljni teoretičari (Ivo Zalar, Milan Crnković, Dalibor Cvitan, Veselko Tenžera, Joža Skok
i drugi). Balog je ostao u hrvatskoj literaturi na tronu kao pisac za djecu (koji je uveo u dječju poeziju začudnu igru riječi, a
u prozu antididaktične priče pune lirizma i humora, naspram ustaljenih baladičnih priča o djetinjstvu ili fantastičnih zgoda),
no tek se u posljednje vrijeme počinje intenzivno proučavati i njegov opus za odrasle, premda se javio poezijom još 1957.
godine u
Knjizi sedmorice.
Slijede kroz desetljeća samostalne zbirke
(Ekvilibrij, Riba na biciklu, Leonardo nad Zagrebom
itd.
),
a u
posljednjih desetak godina Balog je predano nastavio s gimnastikom riječi i misli, s ludističkim preokretanjem zbilje, unoseći
u hrvatsku poeziju osebujan zaigran stil. Balog se dokazao i kao romanopisac (njegov roman
Predživot
, objavljen 2001., prvi
je dio zamišljene autobiografske trilogije), pisao je i specifične aforizme tj. „balogizme“
(primjerice, u knjizi
Tko me što pita od
jabuka),
bio je i vrstan ilustrator, slikar kipar (imao je niz samostalnih izložaba).
Počelo je, dakle, s
Knjigom sedmorice
(1957.), u kojoj samoću kiti nostalgijom, ali pjesmom Poslije takozvane smrti najavljuje
svoj budući složeni pjesnički refleksivni svijet – u toj pjesmi govori se o prožimanju duha i tvari, o granicama života i smrti,
o nedefiniranom svijetu bez kauzaliteta, u kojem izgubljeni čovjek uvijek uzaludno pokušava pronaći svoje jedinstvo. Slijedi
zbirka
Ekvilibrij
(1962.), pa zbirka
Pepeo i pepeo
(1968.), u kojoj Balog započinje sa svojim virtuoznim ludizmom - subjekt
se zapliće o vlastite ruke i noge, vere se po vlastitoj glavi, fizički i psihički se depersonalizira, jer ne može pronaći uporišnu
točku u labirintu sebe sama. U zbirkama
Preporučena ptica
(1975.) i
Sklon disanju
(1982.) Balog nastavlja razvijati te misaone
i jezične akrobacije, pretvarajući svijet u grotesku u kojoj sve izvrće naopačke, u kojoj je nemoćni subjekt gotovo luđak koji
se, trzajući dušu i tijelo, uzalud pokušava pronaći u posvemašnjem kaosu. Balog besmisao prikazuje neuobičajenim slaganjem
riječi, i pjesnički i avanturistički teatralizira postojanje kao bezizlazni usud. Tu igru briljantno će razviti u najnovijim zbirkama
(
Pjesme za prvu ruku, U ponedjeljak ne mogu,
itd.), u kojima se jezik javlja kao jedina duševna terapija. Stvarnost je u Baloga
često personificirana, a time autor ironično predstavlja život kao živo biće koje upravlja čovjekom, mijesi ga, preokreće,
izluđuje – život je sila koju čovjek nije u stanju ukrotiti.
U pjesmi
Što ujutro radimo
(u zbirci
Preporučena ptica)
tako će opisati kako ljudi ujutro skidaju sa sebe sobe, kako oblače jutro