Basic HTML Version
216
riječi
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
Neosporiva osobina suvremene umjetničke prakse je da korištenjem i uključivanjem različitih metoda, postupaka i
materijala s lakoćomo dolazi do zamjene značenja kao i promjena i prelaženja iz jednog konteksta u drugi. Isti slučaj je
i, sa sada već, paradigmatskom konstatacijom o preklapanju života i umjetnosti. Na kritički shvaćen fizički prostor u koji
ulazi, Maja Marković reagira idejom i vlastitim nametnutim parametrima (što su joj ujedno i najdraži materijali), nastanjuje
ga metaforično, konceptualno i doslovno. Na formalnoj razini, materijali poput papira, kartona, drveta, špage kojima je
umjetnica pristupila na dvodimenzionalnoj i trodimenzionalnoj razini, poslužili su kao predlošci za redizajn života uobličenog
u ambijentalno-prostornu strukturu. Prekapanje temelja u prostoru Gradske galerije Striegl započelo je reevaluacijom
baznih pretpostavki i dnevnih rutina postojećeg galerijskog prostora. Identitet prostora Gradske galerije Striegl razgrađen
je kroz višeslojne narative: fizička ograničenja i unaprijed zadani uvjeti izlaganja, realizacije i artikulacije postava; predznak
‹privremenosti› prostora; prethodni diskontinuitet u lokaciji samog galerijskog prostora u širem kontekstu prostora grada;
složeni i disparatni programski identitet galerijskog djelovanja. U tom smislu, umjetnica je ‹prekapanju› pristupila s posve
intimnim osjećajem i reakcijom na prostornu i vremensku nepripadnost.
Konkretno izmicanje tepiha ispod prirodne težnje
za izvješnošću i sigurnosti
kao i
jasna zabrinutost zbog postojanja i značajki objekata
, ali i istovremene naznake
kraja postojećeg
ciklusa
– sve to bilo je u punoj snazi prije realizacije, prije bilo koje reakcije i akcije u prostoru. Treba pozicionirati sebe. Ne
treba se bojati prostora. Treba ga osvojiti, savladati, dati mu drugu prostornost. Ne želim biti ‹gost›, želim biti domaćin. Cilj
je za umjetnicu sljedeći:
dovesti na površinu nešto više od materijalnog obilježja skulpture/crteža/knjige – apstraktnu predodžbu
uvjeta koji čine postojanje.
Špaga se prva dogodila. U doslovnoj zadatosti prostora bilo je to obilježavanje prostora, korištenje
postojećeg, u formalno-oblikovnom smislu rada, bio je to prostorni linijski crtež, a u metaforično-konceptualnoj medijaciji
rada bilo je to stvaranje veza. Uslijedila je nadogradnja u smislu redefinicije postojećih odnosa i kretanja kroz prostor. Bijeli
plaštevi papira formirali su nježne paravane za sadržaj. Postali su poput Majinog vlastitog tijela u prostoru. Tu bi ona stavila
čvrste zidove. Tu bi zastala. S tih pozicija bi gledala na druge. Uspostavivši svojevrsno
vlasništvo nad šifrom, mehanizmom
primjene i promjene
uslijedilo je stvaranje estetskih, likovnih, potencijalno referentnih predodžbi: crtežom, knjigom, otiskom,
papirnim konstrukcijama, kartonskim žarištima i mogućim utočištima.
Estetika Maje Marković je čvrsto i jasno izgrađena na anticipaciji i artikulaciji vizualnih i konceptualnih struktura modernizma
i europske avangarde (osobito ruskih konstruktivista i Bauhausa) kroz postupke zamagljivanja granica između umjetnosti i
dizajna. Sve to s definiranom umjetničkom emancipiranošću, usmjerenošću i vlastitošću. Razgradnjom naslijeđa apstraktnog
vizualnog jezika, analitičkim odnosom spram izložbe kao medija, istraživanjem mogućnosti medija knjige u umjetničkom
kontekstu, kao i specifičnim obraćanjem, barem u kontekstu
Prekapanja temelja
, temi i konceptu kuće kroz utopijske
arhitektonske, teorijske i transgresivne konstrukcije i postupke, možemo rad Maje Marković smjestiti u one najsenzibilinije
izdanke suvremene umjetničke produkcije.
Transgresija umjetničkog diskursa i načina na koji rad
Prekapanje temelja
manipulira sa simboličkim kodovima realnosti i
to one koja se upravo sada događa, može se iščitavati unutar više pandana (filozofskih, društvenih, kulturnih, ideoloških).
Svakako treba svaku moguću kontekstualizaciju interpretirati na temelju teorija prostora/kuće/doma koje nalazimo u
filozofskom i teorijskomokriljuGastona Bachelarda, Emmanuela Levinasa, Otta Friedricha Bollnowa, pa čak i umaterijalizaciji
Heideggerovog predskazanja o ‹beskućništvu kao sudbini čovječanstva›. Aktualnost ovog rada neminovno se povezuje i s
brojnim teorijama o posljedicama deteritorijalizacije/reteritorijalizacije koja se sve više nameće kao uvjet koji svakom od nas
prijeti ultimativnim raspršivanjem i nestankom identiteta kakvog poznajemo.
Prekapanje temelja
stoga možemo razumjeti
kao rezultat stanja pojedinca u novonastalim geopolitičkim kontekstima. Pokušaji autokonstrukcije vlastitog identiteta se
u ovom radu sudaraju s istim onim prostornim metaforama o kojima govori i Julija Kristeva.
Potraga za identitetom uvijek
se događa u formi gubitka, zahtijeva odbacivanje kako bi se konstruirala vlastitost.
Kristevin simbolički prostor odraslih unutar
kojeg se pojedinac konstituira u odnosu na odbačeno majčino tijelo, odnosno ovisnost o potonjem, u interelaciji je s
Majinom koncepcijom prostora kao
‹druge kože› tijela
, kao i pokušajima simboličke reprezentacije i uprizorenja. Ona radi u
prostorima praznine, u naizgled nevidljivim neprevodivim međuprostorima. U svakoj od svojih konstrukcija, oblika, formi
Maja ostavlja dojam da je nešto svjesno izostavila. Svojim radom, Maja nam daje jedno moguće stanje i jedan mogući
odgovor na središnje pitanje o tome kako proizvodimo značenja i znanje kao i što nam omogućava da mislimo i govorimo
na način kojim to činimo, istovremeno uzimajući tu činjenicu zdravo za gotovo. Odgovor je u prostoru/kući/domu, bilo
da se radi o subjektivnom prostoru, ambivalentnom prostoru života ili pak Foucaultovskom prostoru utemeljenom na
odnosima znanja i moći.
Važan integralni segment u tumačenju prostora u kontekstu ovog rada je i položaj prostora spram memorije i vremena
kao i spram pitanja mjesta, mobilnosti i migracije. Ovaj rad u sebi kondenzira svaku moguću memoriju u prostornu formu
i kompoziciju, prevodi fragmente sjećanja ili nečega što je bilo u novo tumačenje. U svom mijenjanju poretka stvari,
predmeta i objekata, u rekontekstualizaciji značenja kao i u rekonfiguraciji pozicije promatrača,
Prekapanje temelja
stvara
vlastitu koncepciju vremena kao posve relativne komponente. Majino vrijeme se oslobodilo prostora. Njeno vrijeme je dio
zajedničkog iskustva. To je nešto što pripada drugima, a ne njoj niti ‹njenim› prostorima. Tako nam ovaj rad postavlja ne
samo značenjske nego i zamke o našoj vlastitoj koncepciji vremena. Koncept kuće u ovom radu je snažno metaforičan te se
ne referira samo na kuću kao fizičko mjesto već na ideju kuće kad nismo kod kuće. Pitanje mobilnosti i migracije je također