Basic HTML Version
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
likovnost
riječi
215
Međutim, bez obzira na status jedne od najvećih tema zapadne umjetnosti i kulture, tema ženskog akta se unutar povije-
snoumjetničkog diskursa kretala između dva pola - vizualnog vrhunca estetike prosvjetiteljstva i rizika da izgubi svoj ugled
i prijeđe u nelagodnu opscenost. Žensko tijelo u radovima Ronalda Aleksandera Lindgreena ne pripada niti jednoj od tih
krajnosti, već se smjestilo unutar jedne od onih lagodnih umjetničkih stremljenja u obliku sanjive reminiscencije na akt ne-
opterećen povijesnim, društvenim, ideološkim konceptualizacijama i identitetskim uporištima. Njegovi prizori donose tijela
koja posjeduju anonimnost, fluidnost, ali i određeni moment likovnog proturječja, neočekivanosti i performativnosti, unutar
kojih to tijelo iščitavamo kao znak. Sam autor tvrdi da je u sva tijela upisana osnovna dihotomija u tretmanu i shvaćanju lica i
tijela. Za njega je lice mjesto prošlosti, a tijelo mjesto sadašnjosti. Uslijed te dvojakosti otvara se cijeli niz polariteta, ali i binar-
nih mogućnosti u razumijevanju pojedinih elemenata obuhvaćenih slikom – tretman figure u odnosu na tretman pozadine,
igra s planovima, disproporcionalnosti i elongacije koje gotovo uvijek imaju svoju protutežu u boji ili plohi unutar istog kadra.
Slika postaje prostor koegzistencije suprotnog i nesumjerljivog i uvjetovanog međuovisnostima prostora i vremena. Svaki
prizor ima karakter simultanog fizičkog i mentalnog iskustva, neodređenosti i nepripadnosti, poput momenta kad vidimo
svoj odraz u zrcalu. Ova tijela konstituiraju nova značenja i rekonceptualiziraju pojam ženskog akta lišenog erotskih konota-
cija. Lindgreen ženski akt izlaže nemogućim i imaginarnim pretpostavkama zadanim dijalogom umjetničkog rukopisa i geste.
Žensko tijelo jest jezik i sredstvo umjetničke ekspresije, ali i sadržaj koji upućuje na iskustvo van tijela. Ono tako postaje polje
iskustva, ali i eksperimenta. Figure lebde pred našim očima, iščašene iz stvarnog svijeta, kao svojevrsna sanjiva paradigma
privatne i osobne autorove mitologije i potrage za onim idealnimmjestom, bilo da se radi o mitu, razumljivom obliku, slici ili
zatvorenom prostoru iskustva. Mjestimični i djelomični simbolični inventar koji autor uključuje u pojedine prizore doima se
kao citat preuzet iz povijesnih kompozicija ženskog akta, no u ovom slučaju bez intimnih, osobnih i narativnih opterećenja
prizora, već više kao referenca na modernističke prethodnike ili kao sredstvo dinamiziranja kompozicije. Prikazana tijela
nas svojom osamljenošću i izdvojenošću upućuju na druga fizička i mentalna mjesta van prostora slike. Ona su izložena
promatraču i u toj svojoj izloženosti traže interakciju drugoga. Ona oprostoravaju prostor slike, ona su njezina osnovna
struktura i arhitektura. Slike zauzimaju prostor u koji ulaze i dijele s nama zajedničku, tjelesnu egzistenciju. I u tommeđuod-
nosu prikazana tijela dobivaju svoj univerzalni smisao i mi osvještavamo da se radi o tijelima kao
mjestima egzistencije
. Treba
interpretirati ove radove Ronalda Aleksandera Lindgreena na tragu Jean-Luc Nancyjevih tumačenja:
‘’Temeljno je pitanje tijela,
pitanje simbola i značenja. Tijela u svom kontaktu proizvode značenja. [...] Tijela označavajući stvaraju. Kroz označavanje kao stva-
ranje, stvaranje kao dodir koji je nužni odnos, tijela su zajednički bitak.’’
16
.
Čini se veoma važnim prepoznati ovu komponentu
svih ovdje izloženih Lindgreenovih radova, a to je tijelo koje ne gledamo kao tijelo od krvi i mesa, već tijelo od značenja,
proturječja, ekstaze. Takav je umjetnikov pristup i u bezimenim portretima gdje je osnovno žarište lice, u biti isto ono lice
koje prepoznajemo iz aktova, a koje svojim linearnim strukturama i minimalizmima upućuje na cijelu potencijalnu povijest
ljudskog portreta. Sva ova lica, svi njihovi momentalni izrazi i geste izdvojeni su iz mase, kontinuiteta vremena, ostatka tijela
i stavljena na papir, postale su forme koje pričaju svoju povijest. Stoga, svako od prikazanih lica funkcionira kao svojevrstan
uzorak gdje i najmanja promjena izraza ima tu mogućnost da ju čitamo kao psihički krajolik i kao identitetsko mjesto nečijeg
postojanja. Shvaćeni u kontekstu izložbe, portreti upućuju na dihotomiju u poimanju tjelesnosti – koliko je izdvojeno i
singularno lice simptomatično u smislu prepoznavanja, poistovjećivanja, identifikacije u odnosu na ostatak tijela. Ta lica nisu
važna toliko kao anatomska i fizička činjenica, koliko kao
misleći sadržaj koji gleda i koji je gledan
17
.
Prema iskazu samog umjetnika, potraga za ‹slikom› i dalje traje. U tom smjeru i za ‹tijelom slike› koje u slučaju Ronalda
Aleksandera Lindgreena možemo razumjeti i Foucaultovim riječima:
«Tijelo je ispisana površina događaja (koju je moguće
pratiti uz pomoć jezika i rastaviti pomoću ideja), sjedište rascijepljena sebstva (koje prihvaća iluziju substancijalnog
jedinstva) i svitak
u trajnoj dezintegraciji. Genealogija, kao analiza podrijetla, smještena je unutar procesa oblikovanja tijela i povijesti. Njezin je zadatak
izložiti tijelo, koje je u cijelosti ispisano poviješću, i procesu povijesnog uništavanja tijela.››
18
Genealogija slike Ronalda Aleksandera
Lindgreena zasnovana je na koncepciji tijela kao ‹sustava› koji se kreće i osjeća, na logici paradoksa i preispitivanju simboličkih
narativa, ali njeni najveći izazovi smješteni su u snazi autorovog izrazitog intuitivnog obuhvaćanja svijeta.
Prek(l)apanje života i umjetnosti
«Mislim da je umjetnost sveobuhvatna. Sveukupna osoba koja pridonosi. To je suština, duša. U mojoj unutarnjoj duši umjetnost i
život su nerazdvojivi.››
(Eva Hesse)
Posve isto, na jedan posve svoj, strogo nekontrolirani i nepretenciozni način, mogla bi izjaviti i
Maja Marković
. Koliko
god je krhka i eksperimentalna struktura života, u istom stanju postojane prolaznosti su i Majini prostorni asamblaži.
16 Harbaš B. (2008.) Tijela zajednice.
Filozofska istraživanja, 110 God. 28, str. 437. Dostupno na:
http://www.hrfd.hr/documents/11-harbas-pdf.pdf (3.3.2016.)
17 Šimat Banov, I. (1998.) Tijelo kao misleće biće, u: Nives Kavurić Kurtović. 35 godina u službi osmog čula. 19.5.-20.6.1998., katalog izložbe, (ur.) Ante Rašić. Zagreb: Hrvatsko društvo likvnih
umjetnika. Str. 11.
18 Blažević, S. (2014.) Prevođenje povijesti: teorijski obrati i suvremena historijska znanost. Zagreb: Srednja Europa. str. 16. Dostupno na: https://www.academia.edu/8974977/Zrinka_Blažević_
Prevođenje_povijesti._Teorijski_obrati_i_suvremena_historijska_znanost_Zagreb_Srednja_Europa_2014 (14.3.2016.)