Basic HTML Version
174
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
- Da.
- Od kada?
- Od kad mi je otac umro.
- Sanjate li?
- Pa... Stanislavu je bilo lakše kad je Lutkar pričao.
Šutjeli su. U njemu se nešto gibalo, kao korijenje u proljeće. Nešto treperavo i zeleno.
- Znate, započeo je ni sam ne znajući zašto – u trećem osnovne na vjeronauku smo trebali nacrtati drvo. Crnom bojom
obojiti listove koji su predstavljali naša loša djela, a zelenom dobra. Ali ja to nisam napravio jer mi je bilo nemoguće pronaći
samo dobra ili samo loša djela. I tada sam počeo vrištati i trgati bilježnicu, a svećenik me otjerao u knjižnicu za kaznu.
- Pa da, to je tako, gospodine spasitelju, nema ni dobrih ni loših djela. Vidite ovo, poklonio mi ga je jedan mladić, komad
drveta star nekoliko stotina godina, ali je bio u rijeci i očuvan je. zamislite što je sve prošlo po njemu! I je li to dobro ili loše
drvo?
- Ja ... Ja volim skupljati korijenje, rekao je Stanislav.
- Korijenje?
Da. Stanislav je bio čovjek od korijena. Debla ga nisu osobito zanimala. U njegovom su minimalistički uređenom stanu
svi stolovi bili korijenje drveta na kojima su bile daske. Lusteri su bili isprepleteno korijenje s lampicama na završecima,
poput svjetlećeg živčanog sustava. Očaravalo ga ja je fotografiranje napretka rada izvlačenja korijenja starih panjeva koje
je iskopavao obrednom svečanošću i arheološkim strpljenjem. Razmičući grumen po grumen, zemlja je dobivala na svojoj
važnosti kao tijelo koje pokriva zapleteni svod s druge strane neba. To je drveće već bila mrtvo, ali njihovo se korijenje
držalo kao da nikada neće istrunuti.
Nakon minute šutnje kao za pokojnika, Stanislav je osjetio bubanj u glavi i rekao – ja sam, ja sam godinama zaleđen, zaleđen,
kao kamen. Ja sam kamen. Ja ću, ja ću eksplodirati!
Lutkar je užurbano ustao, dohvatio torbu i rekao – taxi. Idemo u šumu. Izdržite još malo.
Uskoro su bili na putu do obližnje šume. Stanislav je drhtao kao da čeka porod. Oduzet od samoga sebe, ispremiješan,
ispunjen vodom i muljem koje se prelijevalo u njemu. Lutkar je ponavljao – još samo malo, još samo malo. Stigavši duboko
u šumu, taxi se okrenuo i otišao, a Stanislav je zaplakao. Nakon tolikih godina, Stanislav je zaplakao. Ridao je, sin inženjera
Šimenića (čovjeka koji je uvijek sve znao, a nastavio je znati i nakon što je umro od moždane kapi, pred smrt optuživši
Stanislava kao neuspjeli eksperiment odgoja). Stanislav je plakao i plakao, dok je Vjenceslav sjedio na oborenom stablu,
gledajući u njega kao u igrokaz i bodreći ga kao dijete – A vi ste zato željeli spasite sve one starce, da spasite svog tatu? Jer
ste krivi za njegovu smrt? Stanislav je kimao glavom kao maleno dijete koje je ionako sve izgubilo i sada priznaje, a priznao
bi da ga je Lutkar bilo što pitao. - Niste vi krivi, moj Stanislave…
Vrijeme je teklo ili nije, to se nikada ne može ustvrditi. Lutkar je samo tiho ponavljao - pustite oca, pustite oca, dok je njegov
plač odzvanjao šumom. Pustite oca… Sve dok u jednom trenutku Lutkar nije iz torbe izvukao sjekiru i rekao - Pogledajte
oko sebe. Stanislav je shvatio kako su pored napuštene pilane s gomilom srušenog drveća koje čeka da ga netko pocijepa.
– Samo pripazi na kvrgave panjeve. Oni su opasni kao i starci otupjeli na beskraj.
Ustao je slomljen od plača i jedva jedvice udario – sjekira je ostala zabodena do pola cjepanice koja se tiho i nezaustavljivo
krckanjem gotovo raskolila. - Poslušaj kako se drvo cijepa vatrom, u drvetu živi vatra, rekao je Lutkar.
– Vidiš, u drvetu živi vatra, rekao je svojim blagim glasom.
Kad je izgorjela, Stanislav ju je dokrajčio. Udario je opet, i opet i njegova se bol pretvarala u bijes, u silni bijes kojim bi
zamahnuo, udario i stao dok ga vatra nije pročistila. I tada opet. Nepokretno vrijeme pustilo ga je da se odleđuje, razbijajući
fotografa u sebi koji je skupljao dokaze svoje nemoći da se prepusti živoj priči, priči. Nije se umarao, štoviše, njegova je
krivnja prsnula kao zvijezda u stotine snažnih ruku kojima sada udara i udara dok mu pred očima bljeskaju trenuci za koje
je mislio da su da su zauvijek ostali na sigurnoj udaljenosti – otac koji ga tjera da u suzama i strahu recitira pjesmicu drugu
Titu pred kolegama, ili mu kao četverogodišnjaku daje šamar nakon što ga uhvati kako iznenađen i kao začaran dodiruje
nabujali penis, ili kada urla na njega jer ne može odsvirati skladbu na prokletom klaviru, ili… I slike se redaju sve do trenutka
kada pogleda lutkara i shvati da ga vidi u bojama. Bacio je sjekiru, krenuo prema njemu i zagrlio ga. - A sada, rekao je Lutkar
- gotovi smo za danas jer ćeš inače porušiti cijelu šumu.
Te je noći sanjao san kako se penje na vrh zgrade. Stube nisu imale gelender, a između svake stepenice zjapila je praznina
kroz koju je malom nepažnjommogao pasti u tamu. Teškom se mukom uspeo, da bi ga na vrhu dočekao Inženjer Šimenić,