Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
173
• 17.11.1927.
• Zanimanje: lutkar
• Popis bolesti: ništa značajno, osim povremenih upala zglobova na rukama i kočenja palaca
• L
Napomena: ZABRANJENO UKLJUČIVANJE KAMERA
Bio je to poziv za Stanislava. Sirene hitne službe uključile su svoje spasonosne blještave rotirke. Zabranjena vrata trebala su
ključ! Pritisnuo je ENTER, ali slika se nije pojavila. Oglasila se i rotirka vatrogasaca. Pritisnuo je ENTER još jednom, još desetak
puta, ali neuspješno. Starac je bio zaključan. Trebao je pronaći suptilniji način da ga spasi.
Tri je sljedeće noći čekao na starčev poziv upomoć, ali je, prekapajući po izvještajima ureda saznao kako se nikada nije
oglasio pozivom u pomoć. - On je dobro. Ništa ga ne muči. Jako ljubazan gospodin. Moli da ga se ne ometa. Zvati samo
jednom mjesečno da provjerimo radi li uređaj – bile su užurbane rečenice od kojih je Stanislavu titralo nepce kao uvijek
kada bi bio krajnje uzbuđen. Zapravo, onako kako se nije osjećao godinama.
Rano ujutro, Stanislav će prekršiti pravilo privatnosti koje kaže da ured ne stupa u realne odnose s korisnicima – nazvat će
ga, a Lutkar će odgovoriti nasmiješenim glasom - o, pa vi te nazvali, kao da ga je čekao. Lutkar je u njegovom nesigurnom
glasu prepoznao da će biti još jedan od onih koji će se usuditi uhvatiti za mjedenu kvaku njegova stana, otvoriti vrata i ostati
onoliko dugo dok sam ne shvati da je vrijeme za otići.
Lutkarstvo je jedno od rijetkih zanimanja od kojega ljudi ne idu u mirovinu, čak i ako im zglobovi postaju neposlušni, ako
im se prsti koče od zgusnutog zraka godina, glas njihovih ruku ne zamire. Lutkari se naprosto ne umirovljuju. Čudesna je
priroda tog posla, ako se to uopće može nazvati poslom, jer nema granica, nema zadanih pravaca, i uvijek se čini da ne
postoje noviji igrokazi od onih koje svatko igra u djetinjstvu, samo gledanje iz drugih uglova. Onaj tko upozna Lutkara želeći
to ili ne, nužno se zapita – tko su moje ruke? Što one znaju? Što se usude vidjeti? Mogu li oživjeti ove mrtve predmete oko
mene? Svakome je dovoljno samo njegovo djetinjstvo, to je ono što lutkari uči. I još više - ne trebaju lutke čak ni naše ruke,
već nas da ih slušamo. Ali lutkari su prava rijetkost, kao tišina i mrak u ovome gradu.
Stanislav pozvoni na prezimenu Krabulin sasvimmiran kao da je došao po nagradu za koju zna da mu pripada bez posebne
zasluge. Otvara mu onizak djed vrckavih očiju, potaša po ramenu i kaže - Uđite, slobodno uđite, nadam se da niste opasniji
od mene, gospodine spasitelju. Stanislav se blesavo nasmiješi, obrve mu zateturaju, raširi skupljene usne i kaže - hvala.
Cijeli dnevni boravak podređen je…Ne lutkama, prije bi se reklo njihovom odnosu, kao da je upravo završila jedna velika
drama nakon koje one još uvijek stoje svaka na svom pripadajućem mjestu, u vremenu koje se ne odnosi na ovo vrijeme.
Kao konstelacija zvijezda, lutke svojim tijelima govore kako se i najburniji događaj može zalediti u času i propitati iznova. Za
razliku od stvarnog vremena koje pritišće svojim nepropusnim zagrljajem, priča ovih lutaka možda traje godinama, a možda
je stala tren prije. Zaleđeni svjetovi okopne samo ako ima dovoljno sunca, vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu.
Stanislav sjeda na dvosjed, a Lutkar na mali panj, prateći pogledom njegovo iznenađeno lice.
- Da, ovo su moje lutke, kaže skromno i počne ih skupljati u košaru. - Ovo je Fred, pokazuje mu veliku lutku. – Zapravo,
treća generacija Fredovih. Ili četvrta, ne sjećam se više. Svaki je Fred nastao od svog prethodnika, jer bi ih djeca, a osobito
odrasli potrgali u igri, pa sam od ostataka prvog napravio novog, pa onda ponovno, i svaki je naredni Fred sve otporniji.
Mada ne volim tu riječ – evolucija, ali moglo bi se ipak reći – evolucija, a ne revolucija.
Stanislav je šutio.
- Nego, Lutkar prekine šutnju. Pustit ću vam jednu sjajnu izvedbu Parsifala, bugarski dirigent. Pravi kuhar situacije!
Tražeći po laptopu, nastavlja - Srećom na ovom You Tubeu - bogovi se oglašavaju iz njega!
Posmrtni marš. Dirigent na momente plače, dok mu usred drame pada stalak, no on začaran nastavlja dirigirati, saginjući da
vidi partituru s poda.
- Čarobnjak! Usklikne Lutkar.
Stanislav ne vidi naročito dobro, samo siluetu okruženom tamom, ni suze, ni sagibanje, ali nešto titra u njemu, nepce mu
titra i čelo mu se širi. Marš, posmrtni marš!
- Vi ne vidite dobro? pita ga je Lutkar.
- Pa... Vidim, ali izgubio sam boje.
- Znači vi živite u crno – bijelom svijetu?