Basic HTML Version
172
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
postavlja pitanja. Uvijek je bilo lako pobjeći. I baš zato ja ostajem.
RUKE STAROG LUTKARA
Prvi radni dan zakasnio je na posao. Tramvaj je stao zablokiran svježim zbivanjem unutar trga ograđenog policijskim trakom.
Oko nje u tišini stajao je pozamašan broj gledatelja fokusiranih u nevidljivu točku. Izvadio je fotoaparat iz torbe i klikovima
zaleđivao lica samoosuđenih na moguću smrt. U trenutku najveće napetosti okrenuo se i vidio kako narkomanski psi
poslušno sjede pored ljudi zaduženih za razminiravanje. Iz ruksaka su vadili izgužvane vrećice sa sendvičima, toaletni pribor,
knjige, vreću za spavanje… I to je bilo sve.
Zaposlio se u Uredu koji je skrbio za starije osobe koje žive same. Pored svakog imena i prezimena pisalo je:
• datum i godina rođenja
• zanimanje kojim su se bavili kad su bili korisni članovi društva
• popis bolesti
•L (kao lucidan) ili nL (ne lucidan) i
ENTER, na kojega bi jedan klik mišem zaposlenike odveo u ne baš tako tajne živote staraca kao da njihova dob više ne
zahtjeva potrebu za intimom. Po cijelim su stanovima bile postavljene kamere, a ured - osmatračnica uvijek je imao priliku
vidjeti što se događa u njihovim životima. Nisu to bile mrtvačnice, nikako. Prije nešto između vrtića i tv slowmotion show-a.
Ako bi netko bio u nevolji, računalo bi percipiralo povišeni glas i signaliziralo alarmom. Postupalo se po protokolu - zove
se nekoga tko ima ključ da otvori hitnoj pomoći. U suprotnom vatrogasci trebaju razvaliti vrata što odugovlači cijelu stvar.
Stanislav je radio samo noćne smjene. Znao je i pridrijemati, a tada bi mu u svijest dolazile povorke neumrlih događaja
potisnutih s brze ceste sadašnjosti. Doživljaji u jarkim bojama, tjeskoba, drhtavica i strah, ali rijetko povezani i određeni, kao
onaj u kojemu na prozor kuca mlada žena, a on se omotava plahtom i u strahu promatra cijelu sobu po kojoj su razbacane
stare cipele njegove majke. Ujutro je, kao i toliko puta prije bio uvjeren da u njemu živi netko tko nimalo ne brine za svoga
vlasnika i tu i tamo mu podmetne bombu u obliku sna. Stoga i ne čudi da je Stanislav snove smatrao opasnijima i od same
jave. A opasnija je bila samo Dora, djevojke koju je ponekad fotografirao i koja je, čini se samo čekala da ju nazove.
Njegov se prvi alarm uzbunio treće noći samovanja u uredu. Javila mu se osamdesetogodišnja M. K. u tančine objašnjavajući
kako u podrumu mafijaši izvode opasne pokuse miješajući kemikalije s namjerom da ju otruju. Kako joj se glas povisivao
gubio je na razumljivosti - bombu, bombu imaju u torbi, bombu, vikala je gospođa, škrgutajući zubima u kratkim pauzama
šutnje – ništa ne vidim - dim, zeleni dim…A nju će oteti da na njoj rade istraživanja. No – sve što Stanislav vidi na velikom
lcd ekranu je… - Pare lome grede, i evo, padaju, lome se, vrišti gospođa skutrena iza prozračne zavjese nalik na duh
djevojčice iz podzemlja - opljačkat će me, to rade, opljačkati, dići sve u zrak…
Stanislav je nakon petog pokušaja odustao od tumačenja slike koju on vidi. Nazvao je hitnu i objasnio kako gospođi treba
pomoć. Budući da je susjeda imala ključ stana, hitna je došla, iznijela baku i javila dvadesetak minuta kasnije kako su stigli do
bolnice i ostavili ju na potrebnoj njezi.
Potresen, još jedugo gledaou zaleđenuprazninu. Grede su stajalena svomemjestunetaknuteprobojemstraha nagomilanog
godinama. Sjetio se bombe od prije tri dana i krenuo pregledavati fotografije. Da, snimio ju je. Stajala je sasvim blizu točke
fokusa. Uspravna i dostojanstvena, sa sjajem u očima koji odaje uzbuđenje. - Ljudi vole opasne situacije da potvrde svoju
nadmoć, da misle kako kontroliraju stvari, da se osjete živima, pomislio je, ali nije se pitao radi čega on traži spas u zaleđivanju
takvih priča. Ljudi traže događanja da pobijede ovu prazninu s ekrana koja uporno zuri u Stanislava – Kako je mali ovaj grad,
pomislio je osjetivši da mu se gornji dio leđa grči od nelagode.
Želeći se smiriti od nepopucalih greda njenog ljupkog tavanskog stana (neobično moderno uređenog, što ga nije iznenadilo
kad je pročitao kako je po struci bila arhitektica). Začudili su ga dnevni komentari razgovora s Korisnicom. – Jako vedra.
Simpatična gospođa. Dala mi je dobar recept za sarmu. Opet je bila u kazalištu. Žali se da danas mladi kritiziraju klasičnu
kulturu, a to je jedino dobro što se uopće daje. Danas se žali na migrenu, ali to joj se ponekad događa. Danas je jako dobro,
čak je sama bila na izborima i strastveno se zalaže za naše. – Bili su šturi komentari o njoj.
Stanislav je počeo, klik za klikom osvajati nove prostore u kojima se nije čulo ništa osim hrkanja i dubokog disanja, jasno
razabirući namještaj, statue i slike na zidovima, jer u ovom gradu već odavno nigdje ne postoji potpuna tama. Stan za stanom,
ime za imenom, različita zanimanja, godine - vidio je razbibrigu u tome da skrati noćne sate proučavajući arhitektonska
rješenja stanova građana kojima je država podarila besplatnu posljednju brigu. Klik za klikom, zastao je pored jednog imena.
• Vjenceslav Krabulin