Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
171
u zoološkom vrtu. Tamo je bio ovan opasan za okolinu. Jedne je noći počeo udarati glavom o ogradu toliko snažno da su
se čak i slonovi pobunili, pa su ga premjestili u izdvojeni tor da se ostale životinje naspavaju. Dali su mu i tablete za smirenje,
ali nisu djelovale. Svi su ga se bojali. - Završio je misao i duboko utonuo u misli.
Zamišlja da osjeća nemir koji mu struji kroz noge, jer Miki je već toliko otupio od lijekova da ne osjeća ništa, dok se u isto
vrijeme ledi od pogleda na divljeg ovna i njegovu upornost kojom pokušava glavom razbiti željeznu ogradu.
To je trajalo nekoliko dana kad je u paklenoj žezi, kao ovoj danas Mikiju palo napamet da ga ošiša. Pozvao je čuvara i čim
je električna šišalica krenula kroz ogradu, ovan se smirio. Kad mu je došao do rogova, zaprepastili su se ugledavši kako mu
je rog zarastao u meso i napredovao ravno prema mozgu. Ovan je i dalje miran čekao oslobođenje. Miki je donio pilu, a
čuvar otpilio smrtonosni trn.
- Nikada nisam u nečijim očima vidio toliko zahvalnosti, govori. Nikada.
- I kako se osjećate sada kad ste ovo ispričali?, Upita ga Proročica.
Miki šuti u svojim ovnovskim mislima, a ona mu pogledom kaže kako ima novog pacijenta, propisuje mu zvjezdani prah i
kaže – sutra u isto vrijeme.
-Ali ja imam još puno lijekova, pobuni se Miki u obranu zdravog razuma.
-Ovo je nova generacija i, vjerujte mi na riječ, pokazala je velik uspjeh.
S čudnom snagom nemirnih nogu ustaje i izlazi na ulicu. Grad je nastanjen samo pticama i ova mu tišina godi. - Zamisli, kaže
sam sebi, pa ovaj put vodi prema zoološkom vrtu. I krene, svojevoljno krene, nakon tolikih godina kroz koje su ga vukle
neke tajnovite ruke bez njegovog sudjelovanja. Baci pogled na raspucanu zemlju od suše i razabere nepoznatu mapu svijeta,
sasvim drugačiju od globusa na kojemu je mislio da tako dobro raspoznaje države - njegovo carstvo, toliko traženo, tu je!
On ide u oslobađanje životinja! Od recepta za lijek napravi avion, zamahne njime, i pogledom isprati meka krila koja rasijeku
zgusnuti zrak i zabiju se u asfalt.
Te su noći pronašli cara prosvijetljenog nerastaljenim željezom i u džepu ulaznicu za zoološki vrt, dok su se novine ujutro
raspisale o monstrumu koji je isprva tražio prebivalište ovna. Čuvši da je nedavno umro u dubokoj starosti, istukao je
zaštitara, uzeo mu ključeve i otvorio vrata nastambe lava, ali on srećom nije pokazao zanimanje za bijeg niti da ga ozlijedi
dok je plesao oko njega. U bijegu je željeznommotkom razbio stakleni kavez s tasmanijskim nemanima koje su se nastavile
svađati, tako da nijedna nije napustila svoje boravište. Monstrum je, pisali su, pobjegao policiji i iznimno je opasan.
Od tada su prošle godine, i već je stari lav zasluženo umirovljen, iako je bio takav još kad smo Miki i ja bili mali.
Ponoć je. Budna sam kao šišmiš. Šećem. Mikija nema odavno. Miki je pokušao nastaviti živjeti kao običan Miki, ali nikada nije
zaboravio da je bio car. Car koji nije znao s ljubavlju na kapaljke. Miki s dva isušena, tamna bunara u očima umjesto s izvorom
i djevojkama. U ovom ulaštenom gradu hladnom kao sjekira ne treba se igrati s ljubavlju.
Rijetko mislim na njega. Naselio se u moje zakučaste misli i tek ponekad se pojavi. Ponekad kao noćas, kad je grad tako
spasonosno pust i čuva ga tek raspjevana ptičja garda. Na mojim leđima sjedi sveznajući bog Google s ispisanim odgovorima
svijeta. Temperatura zraka izjednačena je s toplinommoga tijela i čini se kako ne bi bilo razlike da letim ili stojim. U zavjetrini
sam. Do mene ne dolaze glasovi zatvorenika.
U jednom od ovih nebodera, netko ovaj tren sanja san – pripremaju se čokoladne bakanalije, stan je svijetao i prostran,
svira vedra glazba, ljudi se smiju, stan je toliko osunčan da se čini kako ovdje nikada ne pada mrak. Čokolada se kuha, prsti
se umaču, svi mogući oblici s nestrpljenjem čekaju da postanu ta slast. Već znaju, svi su spremni s bocama vode - jaka je
to poslastica. Djevojke opuštenih lica smiju se čokoladnom carstvu dok mladi muškarci prskaju po njima hladnu vodu iz
dlanova. Ali u trenu zađe sunce za oblak i u stan upada vojska s povikom – Pretres!
Svi se bace u bjesomučnu potragu, traži se nešto, nitko ne pita zašto im pomaže i o čemu se radi, ali traže po tavanu, po
podrumu, dok zagorijevaju lonci puni slatke tajne, gori čokolada i miris ispunja nosnice do gađenja, ali potraga je užurbana,
okrivljenici pomažu vojsci ne znajući što traže, do trena kada vojnik naredi doživotni zatvor za nedopušteno…? Što?
Sanjač se budi obliven znojem dok mu u nosnicama ostaje miris zagorjele čokolade. Sanjač ustaje, već je ionako vrijeme za
krenuti i baci kratak pogled na spremljen kofer kao na spasonosno rješenje. Ne misli mnogo da ne bi mislio previše i kao
bjegunac pogleda kroz prozor grad spljošten između teških kapaka i srca koje se smiruje od potrage. Odlazi na jutarnji let i
ne zna, ali saznat će vrlo brzo, prije no što ponovno vojska zakuca na vrata, prije no što mu umru svi lavovi i ovnovi u snu,
prije no što mu pokose livade i čvorci pojedu grožđe pred berbu, saznat će da odricanje nosi sa sobom. I pitat će se od
kuda uvijek silna vojska s oružjem koju sanja, i neće htjeti znati. Ali ima dobar razlog, kriza je, a ovaj grad je jebena košnica i
nema se para. U životu nikada ne nedostaje samo razloga i opravdanja.
A oduvijek je bilo lako otputovati. I ne pitati se. Samo se začuditi i na brzinu potopiti misao. Google ima sve odgovore, ali ne