Basic HTML Version
170
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
li važnije biti brod ili voda, car ili podanik? A oni su znali da je to isto – i brod i voda, car i podanik, ali da svi oni nisu čak ništa
od toga, već samo promatrači zbivanja. – A zašto nas to uvijek pitaš? Upitao je jedan. - Zato da ne zaboravite ako dođu
dani suše, odgovorio je.
Car nikada nije dopustio da se njegovo carstvo ugrozi – tenkove i puške polijevao je vodom. Talio se čelik jer je znao – svi
su ljudi povezani vodom, i kada voda takne čak i oružje, nježnost pobjeđuje. Podanici su živjeli bezbrižno, čim bi popili gutljaj
vode, prožela bi ih ljubav. I tako je život cara značio voljenje, dok je dane kratio skupljajući razbijene komadiće tanjura koje su
mu ljudi ostavljali pred vratima. Naime, svi su roditelji carstva imali životni zadatak da prenesu svom potomku jedan tanjur
oslikan prizorima iz njihovih života i iz tog je tanjura dijete jelo od djetinjstva. Kada bi roditelji umrli, tanjur se uvijek morao
razbiti, a komadići donijeti caru. On ih je skupljao i od svih pomiješanih dijelova gradio mozaike i zigurate.
Problem su bili oni koji su pratili modne trendove plastičnog posuđa, koje nije bilo moguće razbiti. Tada je car donio zakon
da takvi ne smiju sudjelovati u daljnjem produženju vrste. Oni su trebali biti pod budnim okom, jer je, iako car ljubavi, bio i
car mudrosti. Znao je da bi mu jednom mogli raditi o glavi.
I tako je stoljećima stolovao voljeni car.
No jednoga dana, zavladala je velika suša. Carev glasnik, koji je u naslijeđe dobio lijep dizajnerski tanjur, ušao je u carske
odaje da mu objavi kako nema razloga za paniku jer su susjedna carstva ponudila velike zalihe vode za njegovo višestoljetno
dobročinstvo. No, čim je ušao ugledao je posvuda razbacane prave pravcate metke. Car mu je, uz zvukove lomljenja zuba,
punih usta, mračnog pogleda i grozničavih kretnji pokazao svoju postelju prepunu užadi, obruča, šiljaka, bičeva, sjekira i
noževa i to od samoga željeza. Iako uplašen, glasnik je ostao dostojanstveno stajati. I tada mu car pokaže sobu nasuprot
toj – bila je mala, prepuna gustog mraka, rupa najcrnje dubine. – Od sada ćeš živjeti ovdje i zvati me Miki! Naredi mu car,
no glasnik se nakloni i pobjegne glavom bez obzira.
– Car je izgubio ljubav, okovi i meci su pobijedili! Trčao je vičući među mnoštvom okupljenih pod njegovim prozorima,
na što car iznenada kaže sam sebi – Zar sam ja lud?! Uzviknuo je Miki najglasnije što je mogao. Liječnik je potvrdio – ovo je
dobar znak. Lijekovi djeluju.
Miki. Miki se vraća u jednu od stvarnosti dok leži svezan za bolnički krevet, tek sluti da su nestale žene, da je izvor utrnut,
da su životinje u zoološkom vrtu. Miki leži u ovom carskom kavezu dok pred vratima sobe cijela vojska rodbine strahuje
od neizgovorenih misli, od pitanja skrivenih u ustima kao u kinderbetu svih pokušaja da se podari riječima. Da se prenese.
Da se izgovori. I ležat će sve ove godine njegova sigurnost u priču o caru, dok svaki put poprima drugačiji tok mojih misli, ali
ne mijenja svoju okosnicu – Miki se kleo da nikada nije bio stvarniji no za vrijeme dok je u njemu kucalo srce velikoga cara.
Od tada sam prošetala godine svim sporednim ulicama kako bih zaobišla glavne točke kvarta. Živim između te bolnice,
zoološkog vrta i tvornice čokolade. I u ovakvim noćima, kad miriše zagorjela čokolada, urliču zarobljene životinje i zarobljeni
ljudi, nemoguće je razlikovati glasove. Urlici odijeljenih. Jedne se gleda, a duge skriva da ih ne bismo dokrajčili kao svoje
nusprodukte. Odijeljeni moraju postojati da bi mi slobodni mirno stolovali u nebeskom snu.
Ali tada to nije bio kraj. Sjatila se sva rodbina koja je po mjernom instrumentu zvanomNormalometar kotirala vrlo visoko.
Sve veze i vezice potegnule su se da se Miki vrati dokazivo ispravnom životu. A Miki je, kao i uvijek bio poslušan, pa i onda
kad su ga dodijelili na brigu Proricateljici Prošlosti, ženi koja liječi samu dušu.
Mamuran i usporen od lijekova, čini mu se da je sve ubrzano i da je prepušten kvrgavoj cesti u kolima dok srpanj korbačem
bičuje konje. Juri kroz dan koji izgleda kao izblijedjeli globus iz osnovne škole. Iako su se na njemu jasno vidjele ucrtane
države (mada lažnih dimenzija, pružale su sigurnost koju nikada nije propitivao), a sada mu se čini kako je netko ispremještao
države i više ne zna živi li na njemu ili je pao u praznu kartonsku unutrašnjost.
Na otoku bi rekli zvizdan. Na otoku na kojemu smo Miki i ja odrasli rekli bi - čuvaj se, zvizdan je. Udrit će te sunce. Zvijezda
koja između dvanaest i dva razbludi bijeli kamen i može biti smrtonosna. On je izgubio svoju zvijezdu sa čela i ova ga udara
ravno u mozak.
Dolazi gospođa iz Službe za glancanje emocija, specijalistica za istjerivanje carske ljubavi. Sjednu. Upita ga za ime, prezime,
osnovne podatke i – kako se hranite. Miki je spreman uzeti nove bakanalije iz njenog gurmanskog menua, rajske djevice da
ga riješe zemaljskih patnji iz ruke Majke farmakologije. (Miki mi je pričao da je cara sjebala suša i meci čije je zalihe slučajno
pronašao u onoj maloj, nikad osvijetljenoj sobici, ali da će sve poduzeti da se sada smiri, a onda će moći trezvenije misliti o
svemu).
Sjedi pred njom. Ona šuti. Proricatelji Prošlosti znaju temeljito šutjeti.
- Recite mi nešto što ste napravili u životu, a radi čega ste osjećali zadovoljstvo, rekla je napokon.
Nipošto nije želio spomenuti cara, ali je nenadano, ni sam ne zna od kuda izvirilo deset godina staro sjećanje, neokrnjeno i
svježe kao što je njegov djed na onom škrtom otoku čuvao vrijednu hranu u medu. - Sa sedamnaest godina volontirao sam