Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
175
čovjek koji je sve znao, ali sada je bio nekako zbunjen, malen, nabadajući po klaviru njegovu omiljenu Chopinovu skladbu. -
Molim te da izađeš van, rekao mu je Stanislav, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, a jednako je tako nezgrapni svirač
– dječak ustao i povukao se zatvorivši vrata sobe. I tada je Stanislav zasvirao.
Čim se probudio nazvao je Doru.
- Što kažeš na šetnju Mirogojem?
Pristala je.
Sjeli su ispred spomenika Edi Murtiću.
- Bilo bi sjajno da legneš gola na travu. Stari prdonja istog bi se trena digao iz mrtvih.
- Stari je pokopan u Samoboru, ovo mu je samo spomenik.
- Bez brige, doći će ovdje podzemnim kanalima, ionako je grad pod zemljom sasvim prošupljen i mali bi ga potres mogao
zatrpati.
- Slikaj me, rekla je naviknuta na jedini kontakt koji su uvijek bili sposobni ostvariti, počevši otkopčavati haljinu.
Iznenadila ga je. Nije to očekivao od nje. Nije glumila. Nije igrala kraljevnu koja traži svoju zlatnu loptu u bunaru. I nije tražila
od žapca da ju dohvati kao obično, zabranivši kralju da joj naredi ispunjenje obećanja. Sad je pred njim gotovo pa kraljevna,
a on je gotovo pa princ.
Legla je na travu.
- Ova će se zvati „Boje“. Okida.
Mirogoj se gasi od ljetnog dana. Haljina pada kao zastava podno oltara u vrtu gdje više ne obitava strogi bog, već raskoš
mirisnoga bilja. Iznad nje se uzdiže portret umjetnikova života kojega smrt prati od rođenja i nastavlja sustizati i nakon nje. I
prema njima se šulja opipljiva smrt, jeza mu štrcne leđnom moždinom s bljeskom slike iz dana kada nije raspoznavao boje.
Ona je ovdje. U bojama. Haljina je modra, govori sam sebi dok mu pulsira žila na čelu, potvrđuje si riječima ono što vidi. -
Trava je zelena. Lice joj dobiva rumenkasti sjaj.
Ne žuri, ona govori svjesna da se njegov dolazak natječe s njenim strahom u mekim pokretima kojima joj prilazi svojim
obogotvorenim rukama.
Zaustavlja se i ponovno kreće, sve bliže svome strahu, sve bliže korijenu želje, zato i skuplja korijenje, drveća ga ne zanimaju.
Već godinama želi uslikati lice u trenutku orgazma, sačuvati trenutak pobjede boja i svetost lica, jer žene su ih obično
skrivale, okretale glave na drugu stranu. I ona je to radila. Sada ga gleda u oči. Odustaje. Odlaže fotoaparat na travu, usta
mu se pune slinom. Jagodice na prstima pulsiraju. Osjeća blagu vrtoglavicu mada leži. Dodir bedara odjekuje mu u nožnim
prstima, poljupce po vratu osjeća u koljenima. Lice mu se omekšava dok se gase tamne sjenke izbočene čeljusti. Njeni
mu dodiri spaljuju žile pulsirajući neuronima, može to vidjeti, uzbuđen munjevitim atakom sjećanja – blizzkreig zvjerke
podsvijesti ispaljuje svoj podmukli plotun u ovdje i sada, krhku granicu među svjetovima njihovi nijemi i opaki čuvari ne mogu
zakriliti, već zblenuto, slinavih ralja promatraju bljeskove tanadi njihovih tijela. Slike – kratkotrajni, trzavi odjeci užarenih tijela
pod stroboskopom uma; vrtoglavi oćut daha na koži i mirisi kose koji se stapaju s crvenim i zelenim notama Chopina u drei
viertel taktu. Trotočje ekstaze. Eklipsa. Pan. Nimfa. Mjesec. Crvčak. Vrisak.
Mirogoj se probudio iz mrtvih.