Basic HTML Version
168
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Ida Pavlić
13
Glad
Znanstveni pogled na svijet s pravom se smatra krunom na ljudskoj duši, a najbolje je to znala Dama od tkanine oko koje
nije bilo ni gladnih ni nedovoljno odjevenih ljudi. Naime, znanstvenici su razvili tehniku prerade odjeće od pamuka, svile i
viskoze u visokohranjive špagete koje su s novom formulom utažile glad punih četrdeset i osam sati.
Ta je dobra žena obožavala kupovati odjeću preko eBaya. Ako bi ponekad, na nepromišljenu brzinu kupila komade koji joj
nisu dobro pristajali, sa zadovoljstvom bi donirala potrebitima koji su ju, ili nosili ili prerađivali u hranu, tako da je Dama od
tkanine radila u ime ljudskosti i znanosti čak i onda kada je griješila.
Ali gotovo nepogrešivo odabirala je odjeću za sva tijela koja bi slučajno susrela i koja su se u kodovima smještala u skladište
njenog pamćenje. Kolone nagih lutaka bez jasnih obilježja, šetale su ispred nje čim bi zaklopila oči. Te bi pojave osobito jasno
uskrsavale iz kataloga sjećanja u snovima u kojima šeće velikim hangarom punim odjeće i krči putove između ljupkih tkanina,
dok bi lutke počele poprimati sve stvarnija obilježja ljudi koje je hitno trebalo sakriti i odjenuti. Jer Dama nije voljela mirise
tijela, izlučevine, crvenilo, celulit ni masnoću.
Ali kada je birala za sebe bilo je malo teže, osobito jer su ti snovi uvijek bili lišeni ogledala ili nekog sjajnog predmeta koji
bi joj ukazali na nosivost odabranog komada. I tako bi lutala, birala, odvajala, slagala hrpe na nove hrpe, raščišćavala. U tim
stoljetnim snovima postajala bi sve starija promatrajući kako se sa svakom hrpom mijenja i moda.
Kad ne bi sanjala svoje slatke odabirne snove, Dama je ispunjavala dane sjedeći pred laptopom na eBayu. Namjestila bi
filter pretrage na najpovoljnije cijene i krenula na nezaboravna putovanja uzorcima koji su na svakoj stranici šavovima dijelili
svijet od svijeta, smisao od smisla, boju od boje, podupirući njen zanosni korak u kojemu se već vidi kako korača uz fontanu
iz koje pljuska voda bez mirisa klora i ustajalosti. Stavljala bi u košaricu, vadila, pa provjeravala stanje na računu, pa križala
svakodnevne potrepštine i nadodavala krpice kao fine poslastice samo za nju. Sve je bilo pregledno, jasno raspoređeno i
zavodljivo dok nije morala odabrati. Tada bi opet otplovila u san gdje si ju tkanine nastavljale zavoditi vrckavim bojama, a
ona uzimati sve što bi joj došlo pod ruku i slagati na svoja leđa, tako su ona bila sve umornija, a gležnjevi drhturili od silne
težine. Dama od tkanine bi se budila s ukočenim vratom, ali s radosnommukom obavljala svoj nezaobilazan jutarnji ritual u
kojem je uzduž i poprijeko metar puzio kao ružičasta zmijica oko njenog tijela, provjeravajući je li noć odnijela koji milimetar
i današnji odabir učinila pogrešnim. I tada bi Dama kretala u odabire.
Ipak je odnedavno uvela pravilo odmora nakon svaka dva sata jer bi joj boje toliko zamutile pogled da su joj ispred očiju
svjetlucali oblici i izgledali kao onaj šum bez programa prošlostoljetnih kutijastih televizora. Tog se šuma toliko plašila da
je svaka dva sata zazvonio alarm koji bi ju prenio i otjerao na prijeko potreban polusatni odmor u kojemu je razmještala
naslagane stvari i odjeljivala ono što će dati potrebitima. (Ali nikad bez grča, jer Dama je uvijek bila svjesna da ne daruje samo
odjeću, nego u njoj i dio sebe).
U Daminom životu ipak je cijela potraga imala drugi, viši smisao – više od traženja, od biranja i odbacivanja, od kupovanja
i nošenja, Dama je voljela čekati. Kako nekome objasniti onu slast pucketanja u glavi, koja se čini kao da kapilare pucaju
od uzbuđenja, a dlanovi se znoje, dok dočekuje poštara? Dama je bila majstorica u čekanju, a jednako tako i majstorica
stvarnosti, jer znala je – snovi su ju uvijek lišili tog najvećeg zadovoljstva - hoće li poklon stići danas? Ne, danas je već
prekasno. Sutra će sigurno. A sutra kasni, pa već je trebao! Njena prva i posljednja misao dana bila je čekanje na ono što
će doći i ta je neizvjesnost činila dane dinamičnim i užurbanim – nešto dolazi i dolazi samo za nju, kao majčina pohvala, ali
ne zna se kada i u kojem obliku i uvijek s istom zebnjom i što ako je zapelo na granici, što ako su ju prevarili, što ako mama
opet nije bila prisutna ili je previdjela dati nagradu. Ali ne, u svim tim godinama, svaka je pošiljka stigla onda kad je stigla i
uvijek baš kad je trebala.
13
Ida Pavlić
rođena je u Zagrebu 1985. Diplomirala je filozofiju i religijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše kratke priče i poeziju. Objavljivala u više navrata u Quorumu i Zarezu,
te u Riječima i Garavom sokaku. Osvojila je 1. nagradu na PitchWise festivalu u Sarajevu 2012. te 2. nagradu na natječaju Janosz Šiveri u Novom Sadu 2013.
Njezin pjesnički rukopis našao se među 4 pohvaljena rukopisa na Goranovom proljeću 2013. u kategoriji mladih autora do 30 godina, a 2015. njezin rukopis katke proze našao se u užem finalnom
izboru Zarezovog natječaja ‘Prozak’ autora do 35 godina starosti.