Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
167
frendicu.» Dodala je još da je u ovom klubu svake subote i
da bi bilo lijepo da ja i moj smisao za humor nekada navra-
timo. Obećao sam joj kako ćemo doći već iduću subotu.
Sporo smo se spuštali prema tramvajskoj stanici. Uhvatio
sam Anu pod lijevu ruku, Fran pod desnu – teturala je i
ponavljala: «Nisam ja više za ić nigdje.» Ne znam je li samo
zbog mjesečeva odsjaja, ali boja lica joj je izgledala mrtvački
blijeda.
Pozdravio sam se s Franom i Anom. Otišli su kući taksi-
jem, a ja sam ostao čekati tramvaj. Uskoro je stigao, bio
je pretrpan. Jedva sam se uspio ugurati i izboriti za stajaće
mjesto kraj prozora. Osjećao sam teško podnošljivi vonj
isparavajućeg alkohola. Tupo sam i pospano gledao kroz
prozor. Iz prednjeg je dijela tramvaja dopiralo glasno kre-
veljenje. Provirio sam između naguranih glava i vidio neko-
liko pubertetlija okupljenih oko sjedišta za kojim je spavao
nekakav klošar. Postalo mi je jasno da dečki doslovce pljuju
po leđima i tjemenu čovjeka i da ih to prilično zabavlja. I ne
samo njih, i lica ostalih promatrača u tom dijelu tramvaja
imala su neki podrugljiv, zadovoljan izraz. Probio sam se
bliže i shvatio da je čovjek po kojem pljuju isti onaj koji
me ranije te večeri zamolio cigaretu... Još sam jednom
pogledom prešao preko lica ljudi koji su svjedočili situaciji.
Zlurada, pokvarena, prazna. U tom sam trenu potpuno
izgubio kontrolu nad sobom i izderao se: «Smradoviii!!!
Prestanite!!!». Pubertetlije su se prepale i ustuknule nekoli-
ko koraka. Čuo sam kako netko komentira: «Kaj je ovom...
Pojeo je loš trip očito.» Tramvaj je stao na stanici, a ja sam
izbezumljeno izletio van.
Danilo se. Klatario sam se prema kući. Napadao me kom-
plot gorčine, bijesa i tuge, zajedno s cijelom vojskom svojih
podvarijanti. Misao o djevojci, kojoj sam se prije nekoliko
dana odvažio neuvijeno i maksimalno iskreno priznati
puno lijepih osjećaja i koja je na to moje priznanje reagirala
mlako i hladnjikavo, miješala se s mislima o bezuspješnom
traženju posla, o besparici, o novim vrstama ljudske po-
kvarenosti koje otkrivam svaki dan. Pokušao sam zaplakati,
ali nisam mogao. Približavao sam se svojoj zgradi kad sam
iza sebe začuo nekakvo lupkanje. To su mogle biti samo
Peđine štake. Peđa, svojevrsna kvartovska maskota, pe-
desetogodišnji brko, izrazito visokog glasa, iščašenog kuka,
blago mentalno retardiran, u kvartu je bio poznat po svo-
jim izjavama koje su nekad bile nebulozne do mjere da
bi se čovjek zapitao krije li se možda u njima neki dublji
smisao. «Sve najbolje, sused!», čestitao mi je Peđa i pru-
žio ruku. «Hvala, i tebi prijatelju, ali najbolje je daleko iza
mene», rekao sam. «Andro» prozborio je, podignuvši
obrve i razrogačivši oči, «život je ono što odabereš.» Na-
smijao sam se i rekao mu da je to slogan iz reklame za pivo.
«Ma pusti... pusti reklamu... tako će to bit, frendić moj, dok
avioni ne počnu bacat samo kinder-jaja», namignuo je, kao
da mi daje potvrdu kako zna da sam ga razumio, i još na-
dodao da ide malo provjeriti situaciju, pa se polako uputio
prema obližnjem parku lupkajući nepotrebnom žestinom
štakama o trotoar.
Dok sam se stubištem uspinjao prema svom stanu u glavi
mi je odzvanjalo kako je život ono što odaberem. Uz nalet
oslobađajućeg smijeha koji je odjeknuo hodnikom zgrade,
rekoh sam za sebe: «Peđa... mističe, opet si me uspio za-
misliti!»