Basic HTML Version
166
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Andrija Vukušić
Peđa
Čekao sam Frana i Anu. Kasnili su. Smjestio sam se kraj
kioska i ispijao pivo iz plastične čaše, prethodno kupljeno
na jednom od improviziranih štandova. Oko mene su
bauljali rastrojeni likovi, eter je bio ispunjen dovikivanjem i
pirotehničkim praskovima. Nekoliko mladića unezvjerenih
od alkohola nalaktilo se na pult kioska i započelo konverza-
ciju s prodavačicom: «Gospodična, sretan žićbo», otegnuo
je najsitniji među njima. «Ahaha, koji si ti retard, pa nije
Božić negoNova, jebote», nadovezao se drugi, nakon čega
su sva trojica prasnula u glasan smijeh: «Kak smo ludi, e!»
Prestao sam slušati razgovor luckastih mladića jer me
netko potapšao po ramenu. Okrenuvši se, u kadru sam
ugledao ispijeno bradato lice starijeg gospodina, vjerojatno
klošara. Pohabani kaput, ofucana zimska kapa, onaj sivi ten,
tipičan za taj soj ljudi. Oči mu se nikako nisu uklapale u otu-
žnu vanjštinu. Svijetlo plave, duboke, tople. Nasmiješio se i
promuklim glasom pitao: «Mogu vas zamoliti cigaretu?» Iz
kutije sam izvadio dvije i pružio mu ih. Zahvalio je. «Ma ni-
šta, sve najbolje vam želim», rekoh. «Eh, najbolje je daleko
iza mene», uzvratio je. Rekao sam da ja to tek tako, iz kur-
toazije kažem, ali da mu onda, eto, želim što manje lošega
u novoj godini. Kratko je šutio, pa rekao: «Ne nadam se
više ničemu, prijatelju dragi. Ništa više ne očekujem od ži-
vota. Znaš... nekad sam fino živio, imao sam i para i familiju,
ma milina... al jebi ga, život te išamara u sekundi... i neko se
onda zna, kako da ti kažem.. održat, a ovakvi kao ja... e, jebi
ga, neću te sad gnjavit mladiću.» Načas mi se šutke zagle-
dao u oči, pa rekao: «Dobar si čovjek, vidi se to... podsjećaš
me na pokojnog sina.» Nisam stigao ništa odgovoriti, još
me jednom potapšao i nestao negdje u gužvi. Neko sam
vrijeme gledao u pravcu u kojem je otišao, obuzet nekim
intenzivnim osjećajem koji si nisam znao objasniti.
Fran i Ana su stigli s točno 20 minuta kašnjenja. Par u ka-
snim tridesetima, opušteni, inteligentni ljudi. Odlučio sam s
njima dočekati Novu godinu. Ideja da ovu, kao i prethod-
nih deset dočekujem u Davorovu podrumu s uvijek istim
ljudima, istim pjesmama koje se pjevaju, istom shemom
opijanja do ponoći, pa poslije ponoćnog ruženja po gradu,
ove mi se godine činila nepodnošljivom. Krenuli smo pre-
ma klubu u kojem smo planirali provesti večer. Nakon što
smo popili piće za šankom, Fran i Ana su predložili da se
premjestimo na plesni podij. Složio sam se. Mračniji podij
nikada nisam vidio. Nazirao sam samo siluete ljudi koje su
se gibale u ritmu rocka osamdesetih. Ana se počela razba-
civati na neku pjesmu Billyja Idola, a Fran ju je pratio vrteći
glavom među podignutim šakama. Nalaktio sam se na je-
dan visoki stol u najmračnijem kutu podija, lagano tapkao
nogama u mjestu i pijuckao novo pivo. Vrijeme je dosta
sporo prolazilo. Dosadnjikavo ali opušteno, točno kako
sam želio provesti ovu večer, pomislih. Stiglo je i odbro-
javanje, pa čestitanje, nakon čega su Fran i Ana nastavili
svoju dominaciju podijem. Simpatično ih je bilo vidjeti kako
uživaju u glazbi svoje mladosti. Pričao mi je Fran, koji je bio
desetak godina stariji od mene, kako su tih godina, koliko
mi god patetično zvučalo, on, a i većina ljudi koje je pozna-
vao, zbilja živjeli za glazbu.
Taman sam počeo razmišljati o odlasku kući, kad sam kraj
sebe primijetio žensku siluetu s cigaretom u ustima kako
prebire po torbi. «Ovo tražiš?», priupitao sam i upalio joj
upaljač pred licem. Nasmiješila se i dozvolila da joj pripa-
lim cigaretu. Odmah mi je rekla da ništa ne pokušavam s
njom, da je slučajno stala blizu mene, da je izgubila prija-
teljicu negdje u mraku i da je odustala od daljnje potrage
za njom. Rekao sam da je to sasvim u redu, ali da se bojim
kako na meni isprobava učinkovitost obrnute psihologije.
Srdačno se nasmijala: «Ma nemoj mi reć.» Razgovarali smo
skoro sat vremena kad sam shvatio da joj u mraku samo
nazirem obrise lica, pa sam pitao mogu li je upaljačem
malo rasvijetliti, jer da zapravo ni ne znam kako izgleda.
«Samo daj», rekla je, «jako sam zgodna.»
«Izvukla si se, jer i ja sam, i s ružnim ljudima inače izbjega-
vam razgovarati.» Pogledala me mrtvo ozbiljno, pa sam se
počeo opravdavati: «Daj, kakav je to pogled, pa šalim se!»
«Možda jesi zgodan, ali si isto tako cijepljen od smisla za
humor», nastavila je i dalje ozbiljno.
Rekao sam da joj ne vjerujem: «Siguran sam da u sebi gr-
caš i da se jedva suzdržavaš da ne prasneš u smijeh.»
U tom je trenutku zbilja glasno zahihotala: «Fore su ti toli-
ko loše da mi zapravo postaju urnebesno smiješne.»
«To i je karta na koju igram», odvratio sam blesavo se smi-
ješeći.
Fran mi se ispričao na smetnji – Ani je pozlilo i oni bi po-
lako krenuli. Pogledao sam prema Zrinki (tako joj je bilo
ime). «Sam ti odi», rekla je, «i tak moram konačno nać