Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
165
djetetovu preobrazbu, majka silovito krikne, sagne se i zgrabi svoje dijete, privine ga na prsa i od iznenadnog ushita zajeca
glasno da su svi mogli čuti:
«Čudo, dobri ljudi, čudo! Moje je dijete ozdravilo, došlo je k sebi… Hvala ti, predobra Umiliato. Bila si najponiznija među
poniženima i sad ti je Svevišnji podario milost da i nakon smrti činiš dobra djela. Da pomažeš nevoljnima. Hvala ti !!!»
Eto, djetešce se utoplilo ispod kožuha i odmah mu je bilo bolje. No, vijest o «čudu» proširi se tim krajem pa, iako nakon
tog događaja nevoljnici na štakama nisu prohodali, a kljasti su i dalje bili bez ruku i nogu, puk je i dalje ustrajno dolazio na
Umiliatin grob, vjerujući u čudo, jer njima je ono bilo najpotrebnije. To odano vjerovanje pomagalo im je da izdrže nevolje
koje im je donosio život pun patnji i odricanja.
Redovnice, kojima sumilodari hodočasnika i inih namjernika učinili život lakšim, bijelu su ružu od baršuna i svile, koju izradiše
nepoznate, vješte ruke, zaštitile od vremenskih nepogoda, sagradivši nad njom nisku mogilu od kamena. Upravo kao što je
kasnije isposnica Umiliata, odrekavši se svjetovnog života markizice Perchicapita Diociguardi, izdržala u takvom kamenom
zdanju svoj isposnički, pustinjački život.