Basic HTML Version
164
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
oko sebe jadnike i bogalje koji bi zajedno s njom vapili i zapomagali, tražeći sućut i milosrđe. Tako je potpuno slomljenu i
zapuštenu nađoše u zatvoru sestre milosrdnice koje su živjele za to da pružaju pomoć nevoljnima i bolesnima.
Markizica Perchicapita Diociguardi prihvati pomoć redovnica koje su je izbavile iz zatvora i njegovale i tako ona najzad nađe
smisao svome životu: pomaganje bližnjima u nevolji. Svom svojom isposničkom dušom i dobrotom koju patnje nisu mogle
uništiti, prihvati se ona njegovanja bijednih i napuštenih nesretnika. Ništa joj nije bilo teško. Izgarala je u tomdavanju sebe kao
nekad u ljubavi. Nije se plašila ni strašnih pošasti poput kuge, niti je zazirala od gubavaca. Pronio se gradom glas o njenom
žrtvovanju za druge, o njenoj posvemašnjoj poniznosti i tako je, jer bijaše naponiznija među poniženima, prozvaše Umiliata.
Prolazili su dani. Umiliata bi se odazivala na svaki vapaj ostavljenih, zapuštenih i jadnih, ne štedeći sebe.
Jednoga jutra, tek se sunce pokazalo iznad planine, brijao je prohladan jutarnji povjetarac raznoseći ugodne mirise koji
su nagoviještali proljeće, a iz samostanskog vrta mirisale su gredice pune procvalih modrih ljubičica, Umiliata, vrativši se iz
samostanske kapelice u svoju ćeliju osjeti neki neobjašnjiv nemir, srce joj je divlje kucalo, a pokreti joj bijahu usporeni kao da
traži samu sebe, kao da je negdje izgubljena i ne može se pronaći. U takvom stanju zatekne je mlada redovnica koju poslaše
po Umiliatu da pruži pomoć nekom nesretniku. Umiliata prebaci preko leđa svoj redovnički ogrtač i pođe za redovnicom
u dvorište, gdje je stenjao i jaukao, razbacujući ruke i noge na sve strane, neki mršav muškarac kojemu je lice bilo obraslo
gustom prosijedom bradom. Ona objavi sakupljenim redovnicama da tog čovjeka opsjedaju zle, nečiste sile i da postoji
način da se tijelo njegovo oslobodi demonskih nametnika, kako bi mu se opustila duša. Ona sama je kroz sve to prošla.
« Pozovite svećenika», reče, « on će s križem u ruci rastjerati vražje napasnike». Dođe svećenik i bjesomučnom čovjeku
utisne u ruke križ koji ovaj odbaci svom snagom od sebe. Slijedilo je nekoliko takvih pokušaja, ali bez uspjeha. Bolesnik je
sveudilj odbijao križ. Nato se Umiliata, iako nevoljko, sjeti kako su nju, kad bijaše opsjednuta demonima, tukli prutom po
tijelu, pjevajući psalme i tražeći pomoć od Višnjega. Donesoše onda šibu te svećenik i Umiliata stadoše udarati opsjednutog
i on krene sve jače urlati, a pjena mu je izlazila iz usta zajedno s pogrdnim riječima da je to bilo strašno čuti. Nakon što
su nekoliko puta, udarajući ga, obišli nevoljnika, praveći znak križa nad njim, bjeomučnik strahovito zaurla kao da ga režu
na komade, a onda se umiri, skrenuvši glavom u stranu kao da je umro. Umiliata se tada približi tome izmučenom stvoru
i od zaprepaštenja ispadne joj iz ruke prut te ona osta nekoliko časaka tako nadvijena nad bolesnikom, netremice ga
promatrajući. Onda se prene i zamoli redovnice da toga jadnika odnesu u njenu izbu. Kad su ostali sami, a bolesnik je već
mirnije disao, ona ga pogleda bolje i zaista, nije bilo sumnje: bio je to njen Galatteo koji joj je život pretvorio u pedepsu i
patnju. Ona i ne pomisli da ga izbaci iz izbe i prepusti njegovoj sudbini, jer taj se delirij znao i ponoviti i tada bi ti bijednici,
prepušteni sami sebi, skončali negdje na ulici.
Umiliata, najponiznija među poniženima, uze njegovati Galattea. Njeno samilosno i dobro srce učinilo je svoje. Kako je
bila izmrcvarena životom, odjevena uvijek u kostrijet, s crnim rupcem na glavi, koji joj je prekrivao gotovo pola njenoga
izmučenog lica, Galateo je nije prepoznao. Bila je to sreća u nesreći, jer, ma koliko god da je trpjela, u njoj je ostalo nešto od
nekadašnjeg dostojanstva i znala je da ne bi mogla podnijeti sve to, kad bi je on, Galatteo, ugledao onako bijednu i uništenu
razornom sudbinom.
Nije dugo trebalo i ona teško oboli. Redovnice rekoše da su to demonski zlotvori prešli s onoga izmučenog čovjeka, kojega
one bijahu našle u dvorištu, na dobrotom ozarenu, a nesretnu Umiliatu. Tako je Galatteo ovoga puta, i ne znajući, još
jednom, i to zadnji put, naudio svojoj markizici Perchicapita Diociguardi. A onda je napustio samostan. Ugasila se Umiliata
sama u svojoj ćeliji, ne dopustivši, dok je još mogla, čaranje nad sobom i udaranje prutićem. Jer, njenu dušu i tijelo nije
opsjedao vražji nakot. Opsjedao ju je vapaj, silna žudnja za ljubavlju koju bijaše upoznala, a koju joj je kasnije život oduzeo…
Zato je njena oronula duša, napuštena i čemerna, prsnula poput balona i zapištala u nebo.
Pokopali su mučenicu Umiliatu u posvećenom samostanskom prostoru, blizu kapelice. Ispratile su je njene redovnice
i nekoliko hodočasnika koji joj staviše na tek nasut grob bijelu ružu što su je donijeli sa sobom iz tada još nepoznatih
krajeva. Nakon nekoliko dana ruža je bila još uvijek svježa i netaknuta. Bilo je tako i sljedećih dana. Kao da ju je netko
utaknuo u zemlju da bi sačuvala svoju ljepotu i svježinu. Pročulo se to u tom kraju i krenuše na Umiliatin grob dohoditi novi
hodočasnici, ali i običan, siromašan puk iz obližnjih sela, koji je zbog bijede u kojoj je živio i posvemašnje neimaštine, očekivao
pomoć odozgo, od Svevišnjega. Redovnice su se isprva držale po strani, a onda, kad vidješe da je oko Umiliatina groba bilo
sve više i više potrebitih, pozovu svećenika da izmoli molitvu za pokoj njene duše i da joj Višnji podari raj nebeski. Ruža je
i dalje bila na grobu, blistava i sjajna kao da je od baršuna i svile. Tada počeše dolaziti na grob nevoljnici na štakama, kljasti
jadnici bez ruku ili nogu, a majke su donosile i bolesnu dječicu kojima je groznica ispijala život.
Ljudska bijeda i patnja golema je i nema joj kraja. Svjetina oko groba nije se dala pokolebati, očekujući čudo. I ono se zaista
dogodi. Jedna očajna majka položi svoje djetešce, svo u prnjama, uza samu bijelu ružu, tako da su ga njene meke latice
doticale i dragale kao nježna majčina ruka. Polugolo djetešce, drhtavo i sklupčano od studeni i hladnoće, tiho je stenjalo.
Jedna milosrdna hodočasnica skine sa sebe topli kožuh i prebaci ga preko djeteta. Nakon nekoliko časaka ono prestane
stenjati, otvori širom oči i zagrgolji na dječji način. Okupljeni oko groba trgnu se iznenađeno i zabulje u dijete. Ugledavši tu