Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
163
Ostavivši joj i sušene skakavce koje su u samostan donijeli hodočasnici sa svojih čestih isposničkih putovanja, redovnica se
vrati u samostan, prepustivši markizicu njenim zavjetima. Kad je prošlo mjesec dana o kruhu i vodi, a od skakavaca ostaše
samo sušena krilca, izgladnjeloj se markizici Perchicapita, izbezumljenoj noćnom hladnoćom i toplotnim danjim udarima,
počele priviđati neke nejasne, neuhvatljive figure, neka čudna bestjelesna bića koja su se množila nad njenom glavom,
lebdjela i dodirivala je mekim ticalima što su mogla biti i krila, samo ih ona, onako ošamućena, nije mogla razaznati. Ona
pomisli da je ta bića, onako isposnički lagašnu, podižu sa zemlje i odnose na neko mjesto koje je vrvjelo krilatim bićima, a
neki od njih imali su nad svojim glavama i aureolu. I gle čuda: u jednom od tih krilatih prikaza ona prepozna svoga ljubljenog
Galattea. Iz njegovih nebeski plavih očiju koje su dominirale na njegovom prozračnom licu zračila je sama dobrota i neka
neočekivana dragost u koju ona potone sa svim svojim ispaćenim tijelom koje se hranilo sušenim skakavcima. U trenutku
najvećeg prepuštanja, u času posvemašnje predanosti, ona čak osjeti Galatteove ruke, njihov nježan dodir, osjeti uz sebe
tijelo njegovo, nazočno svom svojom puninom. Obuzme je ljubavna vrućica kao nekad u danima ljubavi i ona još jače stisne
Galatteovu ruku i privuče je srcu, ljubeći je s neiskazanom čežnjom. Onda začuje neke glasove, sve snažnije su prodirali u
nju, u njenu usplahirenu i ošamućenu svijest i otvorivši s naporom oči ugleda redovnice, kako se muče oko nje, ne bi li je
priveli k svijesti…Nije joj bilo pravo to prisilno buđenje. Ona je htjela natrag, u svoje snove. Htjela je imati pored sebe svoga
Galattea. Sudar sa stvarnošću bio je ubitačan i ona se pasivno prepusti rukama redovnica koje su je prenijele u neka nevelika
teretna kola koja je vukao već stari, isluženi konj.
Nakon nekoliko dana boravka u samostanu, kamo su je protiv njene volje odnijeli, markizica još uvijek nije dolazila k sebi ili
bolje rečeno: nije se htjela suočiti sa stvarnošću koja nije ništa obećavala. Opet joj se krenuše priviđati neka krilata stvorenjca.
Prizivali su je k sebi i mamili je čudnim glasovima te onda i ona krene ispuštati neke nesuvisle glasove kao da je htjela dozvati
Galattea koji se više nije pojavljivao, a ona je htjela samo njega. Izusti tek prvo slovo njegova imena G…G…G… Bilo je to
kao roptanje, mučno istiskivanje iz sebe nečega što ju je mučilo i što ona nije mogla doseći u svome bunilu.
Redovnice se uplaše da im bolesnica ne prizove svojim čudnim nerazumljivim glasanjem neke maligne, zloćudne duhove,
ili nedajbože i samog Repatog. Kako je taj izopačeni srednji vijek u kojem se zbiva ova priča bio pun vražjih smicalica s Re-
patim i bez njega, redovnice odluče da će markizici prizvati nekoliko svećenika koji bi posvećenim ritualom istisli iz nje ta
opsjenarska priviđenja.
I doista, svećenici se odazovu i krenuše provoditi u djelo svoja čaranja. Bilo ih je šestorica. Stadoše prutom udarati markizicu
tobože opsjednutu vragom: njenu glavu, kralježnicu, prsa, koljena i noge, govoreći: «Sotono,Sotono, hudobo, zli duše, koji
si zaposjeo i mučiš ovu ženu! U ime onoga koji je Vječan zapovijedamo ti da napustiš ovu osobu, da se udaljiš od ove žene
koju si dosad mučio i kinjio»…Onda je krenuše iznova udarati prutom prateći to pjesmom :
» Vrati se zli duše u najdublji ponor iz kojeg si potekao!
O Svevišnji, oslobodi ovu ženu od vražjih sila, od lude izopačenosti i zloće, i sotonske himbenosti, tako da Sotona,
poremećen u svojim zlim namjerama, pobjegne iz tijela ove nesretnice!»
Sirota markizica Perchicapita, izmučena dugim postom i halucinacijama krene pod udarcima šibe urlikati i savijati svoje
slabašno tijelo, trzajući rukama i nogama na sve strane. Onda se odjednom umiri i utihne. To je bio znak da je vražja moć
prestala. Da je Nečastivi utekao.
Kaže se, kako sve ima svoj kraj i kako ništa nije vječno pa je tako i markizica prebrodila tjelesnu muku. Pod gostoljubivim
krovom redovnica našla je mir svome tijelu, ali duša joj nije našla smirenje. I dalje je snatrila o onim danima, kad je bila
uvjerena da je netko koga ljubi, treba, kad je puna strepnje očekivala dolazak svoga jedinog Galattea, kad je mislila da će
taj žuđeni osjećaj potrajati do u vječnost. Nikako nije mogla iz svoga sjećanja istisnuti onu istinsku radost odanosti koja bi je
obasjala svaki put, kad bi ugledala svoga Galattea koji bi joj s mosta što je vodio u dvorac, slao poljupce, pozdravljajući je.
Njen vitez na bijelom konju.
Stvarnost koja ništa nije obećavala uputila je njene misli prema svijetu kojim je bila okružena. U samostan su svakoga dana
dolazili prosjaci, isposnici i od svih zaboravljeni bijednici, tražeći komad kruha i krov nad glavom. Duša joj je bila prepuna
njenih jada i nije se više mogla nositi s mišlju da je ranije živjela život bezbrižan i lagan, dok je u isto vrijeme onim drugima
patnja i smrt bila svakodnevica. I tako markizica Perchicapita napusti samostan i pođe u obližnji grad da posveti svoj život
patnicima i svim potrebitima. U gradu nije poznavala nikoga i uzaludno je kucala na mnoga vrata tražeći konak. Siromaha i
nesretnika bilo je na svakom koraku, a ona u svojoj isposničkoj košulji od kostrijeti, bosih nogu i raščupane kose, nije ulijevala
povjerenje kod onih koji su bili zbrinuti i zaštićeni u svojim kućama.
Da bi izazvala pozornost na sebe i svoju nesreću, markizica krene nasred gradskog trga jadikovati, trgajući sa sebe onu i
onako bijednu odjeću. Pri tom je žalobnim glasom ispovijedala svima svoju tužnu sudbinu koja ju je dovela do takvog stanja.
Očajno bi ridala kazujući svoje ljubavne jade, svoju muku koja ju je izgnala iz roditeljskog dvora, svoj mukotrpan isposnički
život, svoju opsjednutost zlim silama. Koliko god bi je gradska straža tjerala i ušutkivala grubim udarcima, toliko bi se ona s
neviđenom upornošću vraćala na isto mjesto započinjući svoj tužni vapaj. Onda je i zatvoriše, jer je svojim činom skupljala