Basic HTML Version
162
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
Markizica Perchicapita bila je, banalno govoreći, sretna u jednom od Galatteovih dvoraca, onako pustinjački osamljena, lišena
dvorskih plesova i turnira, jer ju je licemjerno velikaško društvo odbacilo kao prokazanu konkubinu, a njena je se obitelj
odrekla za sva vremena. No ona, puna života i strasti, nije baš marila za tim svjetovnim životom. Samozatajno, odano je
čekala da joj njen Galatteo dođe u pohode. Njen «baštovan nad baštovanima», kako mu je znala laskati. Tako joj se svidio
taj život u paru da, eto, ni ona nije brojala godinice koje su se nadvile nad nju. Bila je ljubljena i bila je prvi cvijet u Galatteovu
vrtu. Što joj je više trebalo !?
Onda je njen ljubljeni Galatteo počeo dolaziti sve rjeđe i rjeđe, spriječen turnirima, udadbama i ženidbama svojih brojnih
potomaka. Slao bi joj on svoje tekliće sve čekajući da će mu oni donijeti vijest, kako mu je markizica rodila sina, jer sinova, zna
se, nikad dosta. Tada ga jednom, nakon boravka «na brzaka» nije bilo punih devet mjeseci. Za to vrijeme markizica Perchi-
capita jako se osamila, ne htijući primati nikoga i sve više se zadubljujući u živote svetaca koje joj je donosila mlada koludrica
iz obližnjeg samostana. Poučena svetačkim primjerima markizica se počne kažnjavati, smatrajući da je tu pedepsu zaslužila,
uvrijedivši svoju obitelj, a i Boga, jer je živjela nevjenčano, kako se ne pristoji kršćanskoj duši. Tako se ona krene bičevati. Bilo
je to vrijeme flagelanata koji su tražeći milodare dolazili i u dvorac u kojem je ona pustinjački živjela. Vidjevši kako se oni
nemilice bičuju po leđima da bi okajali svoje grijehe, pokuša i ona činiti isto, nadajući se da će joj to samožrtvovanje vratiti
Galattea i njegovu ljubav.
Jednoga dana u sumrak Galatteo živahno projaši mostićem i uđe u dvorac. Bio je izvrsno raspoložen, jer je upravo bio ubrao
nov, mirišljiv, mlađahni cvijet za svoj vrt iliti baštu. Našavši svoju markizicu kako leži na prsima, jer su joj leđa bila išarana kr-
vavim brazdama od nesmiljenih udaraca bičem, zaprepasti se do samog svojeg tobolca koji mu se u posljednje vrijeme bio
nekako raspojasao, gonjen novom amoroznom avanturom.
.
«Što se ovdje zbiva?» zagrmi on kao da je našao nekog mlađeg suparnika u svome krevetu. Markizica, začuvši ljubljeni glas,
zaboravi rane na leđima i brzopleto se okrene te vrisne da se čulo do navrh kule.
«Baštovane moj», šapne ona nježno, koliko je mogla od bolova. «Nisi dolazio i počela sam se kažnjavati misleći da će te moje
muke dovesti k meni.»
«Markizo Diociguardi!», vikne on službenim, a nestrpljivim glasom: «Jeste li poludjeli? Umjesto da me nakon devet mjeseci
dočekate s mojim sinom u naručju, vi krvarite, vi ste puni ožiljaka i brazgotina. Zar se tako dočekuje gospodar?
«Najdraži moj baštovane», drhtavim glasomotplače markizica, «mislila samda ste me napustili, a život bez vas ovdje u mojoj
osami, ne vrijedi živjeti.»
I tako se dogodi ono što se moglo i očekivati, kad se dvoje ljube na udaljenosti od tri dana jahanja. Ljubav je splasnula, jer
ništa nije vječno! Ni samozatajno žrtvovanje nije pomoglo markizici. Od svoga ljubljenog «baštovana» nije više dočekala
ljubav. Duša joj je bila bolna kao i njena izmrcvarena leđa, a velikašu Galatteu njegov naglašeni tobolac nije dao mira. Stalno
mu je bio u mislima. Čak je počeo i razmišljati njime. I tako se on, gonjen tobolcem, ubrzo oprosti od svoje, sada već bivše
markizice, i ostaviviši nešto dukata reče joj da se vrati svojoj obitelji, iako je predobro znao da ju je njena obitelj izopćila.
Nakon nekog vremena, kad su joj rane na leđima zarasle, markizica ponese u mješinici vode i nešto kruha te ode iz dvorca
tražeći osamljeno mjesto, gdje će moći isposnički živjeti.
I našla je takvo mjesto, jer onaj tko traži, nađe. Kao kad se usred pustinje pred namjernikom, niotkuda, odjednom stvori
oaza, tako se i pred njom nakon sati i sati mučnog pješačenja, ukaza neka pusta, nerodna ledina, nigdje drveta, samo razba-
cano kamenje po kojima su trčkarali mali, hitri gušteri. Ona pomisli da je to pravo mjesto za nju. Kad je još bolje promotrila,
osvrnuvši se uokolo, ugleda neko malo zdanje od kamena poput mogile pa zaključi da je netko ranije morao tu obitavati te
se i ona uvuče unutra. Skupivši svoje noge, da ne vire iz te neudobne kamene nastambe, ona odlomi komadić kruha i otpije
gutljaj vode te savivši se poput fetusa zaspi mrtvim snom.
U međuvremenu, njena vjerna pratilja koja je trebala ostati u dvorcu i dočekati novu gospodaricu, mladu Galatteovu mi-
losnicu, ode u samostan koji je bio smješten nedaleko dvorca i ispriča redovnicama tužnu sudbinu svoje gospodarice Di-
ociguardi. Dan dva nakon toga brižne sestre pošalju na to pusto mjesto neku mladu redovnicu, opskrbivši je isposničkom
hranom: sušenim skakavcima, tvrdim kruhom i vodom.
Markizica Perchicapita ležala je ispruženih ruku i nogu s glavom u prašini, čineći svoju pokoru. Duša je u njoj zamirala pri
pomisli na sretne ljubavne dane koje joj je podario njen Galatteo. Zapravo je žarko željela da je sunce isprži, da je glad i žeđ
istanji, da smalakše i preda se umiranju. No, smrt ne dolazi onda, kad je iščekujemo, ona zna iznenaditi. Nesretna markizica,
obnevidjela od sunca koje je poleglo po njoj i po pustoj ledini, ne osjeti korake mlade redovnice te se prene tek onda, kad
joj redovnica nježno položi ruku na glavu. S mukom se okrene onako isposnički rasuta i dopusti redovnici da joj pomogne
ustati. Bio je to izuzetan napor, no, uspjela je još uvijek pognuta, savijene kralježnice, osloniti se na kamenu mogilu i prihvatiti
kruh i vodu koju joj je mlada redovnica pružila.