Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
161
Ljerka Car Matutinović
12
Umiliata
Kako je i zašto markizica Perchicapita Diociguardi
promijenila svoj isprazan svjetovni život predavši se pustinjačkom, te kako je hraneći se skakavcima spoznala, da su takozvane
ovozemaljske delicije luk i voda u usporedbi s blaženstvom žrtvovanja za druge pa je zato prozvaše Njena Malenkost
Umiliata, najponiznija među poniženima…
Doista, u tom opčinjenom srednjem vijeku koji je vrvio vješticama, čarobnicama, vračarama, vilenicama i palandrama, teško
je bilo održati glavu na ramenu, jer, bilo je dosta da te neka zavidljiva, perfidna i zlonamjerna individua okleveće i već ti glava
pod udarcem nabrušene i oštre sjekire leti zrakom i nađe se u – košari.
Ni markize, štoviše, ni kraljice, nisu bile pošteđene od takvog glavoletenja, dovoljno je bilo, kad bi svome plemenitom
mužu – gospodaru omrzle, da ih počne tretirati kao «trn u očima». Epilog takvoga beskompromisnog stajališta bio je panj
ili lomača. U najboljem slučaju, završile bi svoj vijek, lišene svakog dobra, u – samostanu.
No, vratimo se mi markizici Perchicapita koja je ni kriva ni dužna već u svome prezimenu nosila sklonost prema, danas
bismo rekli, tulumarenju, pa nek se dogodi što mu drago ili kako tko naiđe. Ne, nije ona bila palandra po vokaciji, nju je njen
plemeniti otac, markiz, uputio tim pravcem. Naime, rano su je, prema običajima srednjovjekovnim, zaručili i onda je morala
čekati da sazrije. Njen budući, iz poznate i ambiciozne velikaške obitelji koja je od te ženidbe očekivala povelik miraz, bijaše
stariji nekoliko godina od nje i on se, shodno uzusima, kroz to vrijeme pripremao za bračni život. Mijenjao je milosnice kao
svoj vidljivi tobolac u predjelu međunožja. Naime, što naočitiji tobolac, to veća potraga za njim, to jest za onim što je taj u
sebi krio. Kako se sve u životu s vremenom pohaba, pa kad dodamo tome raznorazne đakonije i birana vina, slika našeg
velikašića pred vjenčanje nije obećavala ništa dobro: raspušten, tust, i malo proćelav, a lice mu se objesilo kao laloke u bul-
doga. Markizica Perchicapita, usprkos prezimenu, nije htjela baš nekog takvog «tko naiđe». A bijaše ona procvala u ljepušnu
djevojku, tanku u struku, vitkih bijelih prstiju koji su strastveno udarali po klavijaturi čembala. I tako je u vrijeme kad su joj
dopustili nazočnost na dvorskom plesu, zapazi stasit velikaš, obdaren svekolikom vedrinom i «baštovanskim umijećem»,
što će reći, kako je on prema svojoj baštovanskoj maniri ubrao podosta cvjetova da nisu mogli stati ni u zapučak. Bilo je
pretijesno. Eto, tako to biva u životu, pa ni u tom ozloglašenom srednjem vijeku nije bilo ništa bolje. Iako je markizica u
svome drugom prezimenu Diociguardi imala nešto poput talismana koji čuva od svakojakih nevolja, taj njen Božesačuvaj nije
je spasio od dodijeljene joj karme. Ona se naime zatreska u toga velikaškog «baštovana» zvučnog imena, Galatteo. I krene
ona «veslati» s njim u paru. Tako joj se svidi to Galatteovo baštovansko umijeće te se ona jedne noći za punog mjeseca, uz
pomoć Galatteovih slugu, iskrade iz dvorca očinskoga i ode u nepoznato, to jest u život.
Možda bi ovdje valjalo pripomenuti da je velikaš Galatteo imao svoju bračnu velikašicu i ponešto djece koju, uostalom, nije
više ni brojio. No, znao je da te svoje muškiće može unovačiti, kad god mu to zatreba.
12 ^
O novim srednjovjekovnim pričama
Neka mi ne zamjeri kolega po peru i urednik Boris B. Hrovat što ću ovaj uvod o mojim novim srednjovjekovnim pričama započeti hvalospjevom njegovoj emisiji «Suvremena hrvatska proza» koju
uspješno i s osobitim razumijevanjem za pisanu riječ, promiče već lijepi broj godina.
Upravo pod njegovim duhovnim okom, (uz napomenu da je i sam vrstan pripovjedač), nastale su moje dvije knjige srednjovjekovnih priča: «Opsjenar Galateo» i «Mirakul zvan Ljubav», a evo,
sada nastaje i treća koje je naslov zasad u stvaralačkoj tajnosti, ali se fantastičnost i autentičnost ljudskih sudbina uočava već u ovoj prvoj pripovijetki: «Njena Malenkost, Umiliata, najponiznija među
poniženima» .
Svoju sklonost ironijskim referencijama ni ovdje nisam mogla izbjeći, iako će biti riječi o jedinstvenim, singularnim, osobitim ljudskim bićima koji svoju autentičnu i egzemplarnu ljudsku humanost
usmjeruju ugroženim bližnjima.
U mojim novim srednjovjekovnim pričama koje će, nadam se, prerasti u knjigu, moja je književna i ljudska pozornost upravljena neobičnim ženskim likovima, ženama izuzetnih karakternih osobina,
koje su nakon osobnih katarzi uspjele naći u sebi potrebnu duhovnu snagu da se, usprkos fizičkoj krhkosti i svakovrsnoj rasutosti vremena u kojem su živjele, posvete potrebitima i ugroženima. Taj
oblik srednjovjekovnog samožrtvovanja i neprisiljene jedinstvene pedepse, nalazimo, sad već možemo reći, u prošlom stoljeću, u liku Majke Tereze.
Ako prihvatimo univerzalnu paradigmu da ljudske živote pokreće ljubav u svoj svojoj mnogolikoj pojavnosti, onda će nas zlosretna i čudesna sudbina, uvjetno rečeno, «junakinja i junaka» u tim pričama
uputiti na bližnje oko sebe. Možda pobude u nama nešto više no što je prolazno, površno zanimanje za ljudska bića koja nas okružuju i koja susrećemo u neuhvatljivom prolaženju svakodnevnosti.
Jer, zapravo, tako malo znamo jedni o drugima!!!