Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
157
se sa snovima u kojima se smjenjuju vojničke straže i tisuću
drugih, jednako minulih događaja.
Istog dana, ponedjeljak 16. rujna, kada su pobunjeni Srbi
ušli u Dušanov grad a on ostao pobunjeno pomiren, u
17.57 sirene su oglasile zračnu opasnost za grad Šibenik,
a djed i baka prvi put sišli u donji stan koji će zamijeniti
atomsko sklonište, postati čuvar sjećanja na desetljeća du-
goga toploga prijateljstva, koja je u kratkom roku ohladilo
nekoliko minobacačkih granata. I tenkovi JNA koji jurnuše
prema šibenskom mostu, i patrolni čamac 180 koji je dva
jutra kasnije pogodio kupolu šibenske katedrale, obraču-
navajući se i s Jurajom Dalmatincem, i prošlošću koju je
prema proživljavanom trebalo srušiti do temelja.
„Hoće li Travice zaplakati kad čuju da je pogođena Kate-
drala?“, zapitaše se Ivan i Kata drhtureći ispod zidina Kreši-
mirovog grada, osluškujući na dotrajalom tranzistoru ratne
vijesti, okruženi paljbom iz skradinskih uporišta.
„To im oni sendviči Dušanovi daju snagu da bolje tuku
po nama“, ljutio se djed na čovjeka s kojim je ispekao isto
vojničko znanje, odavno umirovljeno, prepušteno gene-
ralima, majorima i njihovim poslušnicima, ljudima koji bez
sivomaslinaste uniforme nisu znali živjeti. Bez Jugoslavije još
manje. Izgubljeni u moru novih granica gađali su društvene
i sakralne objekte, sve što ionako nikada nije pripadalo ni
„narodnoj armiji“ ni Velikoj Srbiji. Smatrajući se velikima
u vlastitoj profesionalnosti, braneći odavno neobranjive
granice, ostavili su tisuće Dušana Travica na ničijoj zemlji,
uvjeravajući ih u ispravnost neispravnosti.
Na ostavljenoj strani obeščašćene zavjese, pored plodnog
Petrovog polja, te Panonije usred Drniša, i dalje je živio
prodavač u zadružnoj trgovini, čekajući sa svojom ženom
domaćicom četvrtak koji ne dolazi, partiju briškule koja
se nastavila igrati u nedodirljivom svijetu, opipljivom tek
strunama noćnih misli, u stoljetnom gradu, ako se takvim
mogao nazvati nakon što je u nekoliko dana istjerao mnoš-
tvo dobrih duša koje su ga još od turskih vremena čuva-
le, obnavljale, držale na dlanu Podvornice. Poput obitelji
Jakelić i Travica, i dvije drniške Gospe bile su razdvojene.
„Oslobodioci“ devastiraše Gospu od Ružarija, kao da nije
bilo dovoljno istjerati svećenike i glazbenike, moralo se uni-
štiti orgulje da više nitko ne zasvira „Ljiljane bijeli“ u crnoj
drniškoj sadašnjosti. Zato je pravoslavna crkva Uspenija
Bogorodice ostala ponosno stajati, uznesena, netaknuta,
čista pored silne prljavštine koja ju je okruživala.
„Trebali bi vidjeti jesu li živi naši prijatelji“, potiho bi šapnuli
Dušan i Kosovka, trenutak prije svitanja, kada su bili posve
sigurni kako novi Drniš spava, i da nema nikoga tko će zlo-
upotrijebiti njihove misli, u krajini koja je svoj kraj vjerojatno
slutila još na početku, ne uspijevajući se oduprijeti kronici
najavljene propasti, tvorevini umjetno ostvarenoj gusje-
nicama tenkova koje nikada neće izrasti u leptira istinske
slobode.
Savjest je grizla, no odavno je bilo prekasno odigrati partiju
duple briškule, ispeći čokoladnu tortu ili isplesti džemper
prijateljevim unucima.
Četiri godine trajali su povremeni napadi na Šibenik, bru-
talni, prepuni nedužnih žrtava, ponekad i čitavih obitelji
ubijenih jednom granatom, čija prezimena Travice nikada
neće doznati. Bili su miljama daleko od zapovjedne odgo-
vornosti zbog tih napada, ali tako blizu svemu što bi nekom
drukčijom odlukom i njih pogodilo. Žurići se nisu dali. Ako
su uopće i mogli odlučivati o bilo čemu, trenutku grana-
te, života, smrti. Sjećanja na drniške prijatelje nisu blijedila,
ali postala su gotovo nevažna pored silnih patnji kojima je
Dalmacija prolazila. Vjerovali su kako još uvijek negdje dišu
drniški dani. Ali ništa više od toga. Dišu.
Bilo je sparno kolovoško drniško poslijepodne 1995. godi-
ne kada je djed Ivan pozvonio na zvonce ispod prezimena
„Travica“ u poznatoj mu i sačuvanoj državnoj zgradi. Ko-
ljena su ostala pribrana, baš kao i lice. Želio se još jednom
pozdraviti s Dušanom, utvrditi onu posljednju rečenicu
„svatko neka odabere svoju stranu“, napomenuti kako
ništa ne zamjera, ali i da odavno nema smisla nastaviti dru-
ženja četvrtkom uvečer.
Nitko nije odgovarao.
Pritisnuo je djed još dvaput dotrajalo zvonce povezano sa
stanom na drugom katu, pa s rođakom gardistom krenuo
obilaziti oslobođeni Drniš, dok su zastave sa šahovnicom
obasjavale Gradinu, mašući Petrovom polju i isklesanoj
Meštrovićevoj dolini prema Ružiću i Otavicama.
„Opljačkali su mauzolej, razbacali kosti, srušili kipove“, pro-
čut će se onih dana o svemu što je krajinska vlast napravila
umjetniku, koji je i mrtav živima predstavljao predmet pre-
zira, ne dopuštajući mu počivanje zasluženo nadahnućem
privremenosti i ljepotom vječnosti.
Djed Ivan prošetao je do trgovine u kojoj se odi-
grao bliski susret sa sendvičima za barikade, čude-
ći se iznova svojoj nepromišljenosti, svjestan kako je
Dušan imao priliku lako prokazati vojničkoga druga.
“Ali mogao je i pustiti drugima praviti jelo za pobunu.
Mogao je pobjeći kao što je sada pobjegao“, borili su se
u djedu racionalna i emotivna strana, kao i spoznaja da je
svatko odabrao sudbinu kakvu zaslužuje. Makar komadić
puta prema njoj.
Drniš se oporavljao novostečenom slobodom, spaljenih
kuća, razrušenih crkvi, dezorijentiranih ljudi, zarastao u
draču i plakate s likovima Ratka Mladića i Radovana Ka-
radžića, zalijepljenih i na najneočekivanijimmjestima, kakvo
je bilo ono iznad oltara crkve Uspenija Bogorodice. Još uvi-
jek čiste materijom, uneređene duhom.
Posvuda je vladala pustoš. Kao da ni sam grad nije znao je
li rat završen.
Dozivao je djed Ivan Dušana Travicu i njegovu ženu Kosov-
ku, shvaćajući kako je njihova savjest krenula tražiti sličnu, a
tako različitu oazu.