Basic HTML Version
156
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
no kao nekada. Zapisničar je drhtavom rukom bilježio re-
zultate ždrijeba, a momčadi nosile originalna imena, poput
„Mustanzi Mlake“, „Lole Švabika“ ili „Početak Mikolinog
kraja“. Zauzeo je Zvonko Novogradac svoju prirodnu po-
ziciju, podvikujući ispod brkova na loše kretanje suigrača,
praćen podbadanjima lokalnoga pučanstva s improvizira-
nih sjedalica uz aut-liniju.
„Sretan Dan državnosti“, viču posprdno navijači onima
koji su primili gol, i još tisuću ironičnih rečenica, u okruže-
nju gdje je uvijek bilo važno „spustiti“ bližnjega na zemlju.
Zvonkovi „mustanzi“ provukli su se nekako do finalnog su-
sreta, a taj je, klasično tvrd, neizbježno otišao do kraja, do
izvođenja sedmeraca. I dok su pojedinci nesportski uzimali
gutljaj piva kao doping, a oni iz teške kategorije i slastan za-
logaj vrućega odojka, Zvonko je primijetio kako nešto ne-
dostaje. Nešto nije bilo u redu. Ljudi su glumili bezbrižnost,
prošlo mu je mislima, brišući vrhom zelenoga dresa znoj
s čela. Njihove kretnje bile su hinjena opuštenost, a četiri
ratne godine itekako ostavljale trag, čak i na okolnim sta-
blima. Ni šljive nisu djelovale neokrznuto, kamoli Slavonci.
Čekajući trojicu izvođača penala iz protivničke družine,
golman Zvonko tražio je pogledom familiju, uviđajući kako
su i lica sinova zrelija. Čudno se osjećao, kao da je mogao
naslutiti njihovu budućnost, ali gledajući s distance, bez
mogućnosti direktnoga sudjelovanja u njoj. Zbunio ga je
huk sove o podnevnom ladimirevačkom suncu.
Zvonku se učini kao da mu stvarnost izmiče, kao da ne
može dohvatiti sve ono što bi želio.
Vrtoglavica mu je suzila vidno polje, prepuno zasijanih po-
lja kukuruza, žalosnih vrba, gmižućih bjelouški, čobanca s
tri vrste mesa, jabuka izniknulih poplavljenim poljima, na-
krivljenoga baroknoga zvonika crkve Uzvišenja sv. Križa,
dotrajale školske zgrade gdje je i sam šezdesetih godina
krenuo u pučku školu, igrajući se pored biste narodnog
heroja Đuke Maričića, kremastu roditeljsku kuću na ulazu
u Švabik s klupčicom na kojoj mu otac i majka sjede svake
večeri, gledajući francuski automobil „dianu“ Mate Peraka
s „Dinamovom“ zastavicom na unutrašnjem retrovizoru,
prostrana dvorišta kojima sve manje konji i ždrebad, a sve
više „Zetori“ i „Ursusi“ prolaze, drvene ambare nepole-
gnutih žitnih bogatstava slavonske sirotinje, Flokije s one
strane svježe obojanih kapija, mesnate kokoši zbunjene
istoimenim skončanim kolegicama u tom vrućem plavom
loncu, neolimpijske bazene natopljene stajskim đubretom
gdje se lako utopi svako živinče, kino-plakate u staklenom
izlogu pored kapelice, bijele prodavačice u crnoj trgovini
krahera i šabesa, neoprezne krivudave, šljivovicom nato-
pljene bicikliste, dozreli duhan smotan dječačkom znati-
željom, kartonske kutije svatovskih kolača, savitljive topole
iza kojih dišu kombinatski gradovi, ušća rijeka među Belim
selima, utorane staze bagremastih čuvara, nemirno ka-
menje željezničkih tračnica koje se kotrlja prema stajalištu
rodnoga sela, mađarske Rome s platonom prepunim pre-
zrelih i pregrijanih lubenica i dinja, sladoledare na dotraja-
lim kotačima koji nikada nemaju dovoljno čokolade, iako se
svi kunu kako vole različite okuse ljetnog deserta, gardiste
maslinastih uniformi izmorene dravskim rovovima, i napo-
kon, grobljansku stazu od mrtvačnice prema sv. Ani, puto-
vanjem koje u vječnosti miriše na odojak, krumpir salatu i
svježe izribani kupus s previše sirćeta.
Umro je Zvonko Novogradac kao i svi veliki golmani, na
terenu, u trenu, jednoj sekundi onoga što je bio život.
Barikade duša na vjetru
„Prijatelju, nije valjda da praviš sendviče za barikade?“, izle-
tjelo je djedu Ivanu sparnoga kolovoškog drniškog posli-
jepodneva 1991. godine. S druge strane pulta zadružne
trgovine u Drnišu stajao je Dušan Travica, njegov najbolji
drug iz Jugoslavenske narodne armije, s kojim je u Čačku
početkom pedesetih proveo dvije nezaboravne godine,
krevet do kreveta, sprijateljeni na geografskoj, ali i duševnoj
bazi istoga nepokorenog mentaliteta Dalmatinske zagore
kojemu su obojica pripadali. Nakon povratka iz vojske,
oženivši dugogodišnje ljubavi, djed Ivan Katarinu a njegov
vojnički subrat djevojku Kosovku. Nastavili su graditi odnos
učvršćen dubokim poštovanjem suprugâ koje su među-
sobno šile odjeću, komplete za svečarske prigode i pekle
rođendanske torte djeci, unučadi, rodbini. A četvrtkom
uvečer supružnici Jakelić i Travica igrali su briškulu u paro-
vima, bilo je žestokog udaranja kartama o stol, nadglasava-
nja, ali nikada se nije prelila čaša svađe. Dojmovi se slijegaše
pršut, sir, kao i domaću „žujku“, najbolje vino čuvano u
drevnim bačvama drniškim.
Prošao je mislima djedu Ivanu dobar dio vojnih i civilnih
uspomena dok je gledao Dušana kako vještim pokretima
noža reže goleme komade kruha i umeće različite vrste
salama, praćen budnim očima dvojice kršnih, neobrijanih
muškaraca.
„Ma kakve barikade, brate, došlo nekoliko momaka iz Sr-
bije igrat nogomet i okupat se na Čikoli, ako nije presušila“,
nervoznim je glasom uzvratio Dušan. Oni tipovi nemušto
su promrmljali nerazgovjetne riječi prodavaču-kartašu, a
djed ostao na vjetrometini jezika koji nikada nije ni želio
držati za zubima.
„Nemoj ti tu meni pričati bajke, vidim ja da se tvoji oštre za
krajinu, pa zar treba skandale pravit Dušane, zar ovo nije
tvoja Domovina?“, nastavljao je djed Ivan svoj monolog,
dok se s Dušanovih usana nakratkomogla vidjeti gesta koja
znači „šuti“, mot koji je u briškuli suigraču tajnim znakom
otkrivao označavao posjedovanje najjače kartu -
aša
. No u
ovoj sceni nije bilo najbolje karte, djed Ivan slutio je kako su
oko njega sve
lišine
velikosrpske pobune.
„Svatko neka odabere svoju stranu“, dobacio je djed Ivan s
ulaza dućana, okrenuvši leđa vojničkom cimeru i njegovim
„nogometašima“. Nije slutio kako će već sljedećeg mje-
seca Drniš postati okupiranim gradom, dijelom samopro-
glašene republike srpske krajine, a Dušan Travica ostati sa
svojom Kosovkom, s one strane zauzete Gradine, boreći