Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
155
„U pravu ste, mogu samo zamisliti koliko ste povrijeđeni.
No sigurno ste čovjek dobre volje, čim ste pristupili sa-
kramentu ispovijedi, Bog će postaviti sve na svoje mjesto.
I vaša srdžba postat će vaša ljubav za brata čovjeka. Opro-
stite mu“, tihim je glasom dometnuo don Franjo.
„Buksa“ je zašutjela, trenutak prije molitve pokajanja, na-
slutivši kako zatvoreni život zarobljava gotovo kao prava
buksa, vjerujući kako nedjela zlih ljudi umiru opraštanjem
onih dobrih.
Gol Man
Ovo je priča o Zvonku Novogradcu. Ime nije izmišljeno,
riječ je o čovjeku iz Ladimirevaca, sela nedaleko Valpova,
smještenoga na rijeci Karašici. U prvim sjećanjima djetinj-
stva, kao i na fotografijama malonogometnih turnira pre-
stiža, Zvonko stoji prvi s lijeva, na mjestu predviđenom za
golmane. Za razliku od igrača u kratkimhlačicama i roman-
tičarskim plavo-bijelim majicama, vratar Novogradac nosi
zeleni dres, podsjećajući brkovima i frizurom na „Dinamo-
vog“ Želimira Stinčića, u godinama prije nego što kolega
Marijan Vlak ne istisne dugogodišnju „jedinicu“. Smješka se
Zvonkov brk, spreman da se „šupi“ na prvu loptu, ili da
obrani onu posljednju koja pobjedničkoj momčadi jamči
prezasoljeno pečeno prase i gajbu koritno ohlađenog piva.
Dok lagano vijore listovi ladimirevačkih hrastova pored
blatnjavog terena, isušenoga močvarnog tla, gdje samo ti-
jekom prve utakmice linije bivaju vidljive, a mreže čvrste,
neprobušene, igraju se utakmice prepune grubih prekr-
šaja i psovki. Zvonko Novogradac poput šefa stručnoga
štaba s gola dirigira igrom svojega tima, tražeći povratak
tromih napadača u obrambenu formaciju, zauzimajući kla-
sični golmanski položaj kada krene protivnički napad. Kada
kiša pljušti, uklizavanja bivaju sve žešća, mogućnost ozlje-
de izraženija, ali Novogradac jednakom upornošću čuva
svoja vrata. Ako utakmica završi neodlučenim rezultatom,
nakon čega se pristupa izvođenju sedmeraca, izvjesno je
kako će Zvonko obraniti barem jednu loptu, dovoljnu za
napredovanje u „prasećem“ turniru. Svjestan kako bolji
igrači, ako su dešnjaci, pucaju u desni golmanov kut, lako
je čitao namjere i opravdano među prvima ponio epitet
„specijalist za kaznene udarce“.
Tapšaju tada po ramenu njega, ladimirevačkoga Stinčića, a
on odlazi nekud u pobjedu, kako bi naslov proslavio s naj-
dražima. Rastrčani sinovi Boris i Dinko bacaju se iza mreža
imitirajući oca, a supruga Vesna brine hoće li kakva izne-
nadna, a tako moguća ozljeda zaustaviti Zvonka u obav-
ljanju svakodnevnih poslova. Njegov nasmijani brk, kojeg
nosi gotovo oduvijek, kako bi prekrio ožiljak djetinjstva,
nastao vjerojatno na nekom sličnom turniru, na nekoj istoj
utakmici, s nespretnim dočekom na rahlo slavonsko tlo,
kao da želi poručiti: život je nekoliko svjetskih nogometnih
prvenstava, miris zemlje i – hrabrost.
Već sutra, kada samo rijetki kibici u gostionici „Jadran“, na-
sukanoj usred Slavonije, budu komentirali Zvonkove para-
de, Novogradac će nastaviti sa starom gradnjom svojega
radnog vijeka, istrčavajući sa sirenama kombinata „Belišće“,
uskačući u život referenta, prehranjujući obitelj plaćom
ekonomista, sanjajući nikad ostvarenu karijeru čuvara
mreže. Zbog ljudi poput Zvonka Novogradca nogomet
je u ona davna vremena bio čista ljubav, jer dohodak iona-
ko stiže s drugih mjesta i ne može dovoljno platiti ljepotu
bacanja u lijevu stranu, kada vrhovima prstiju građevinskih
rukavica dotakneš „bubamaru“ iz Meksika 1986. godine.
Prvomajskim turnirima raduje se i zbog zajedničkih izleta
u šumu, gdje se za poražene okreće janje, i gdje svatko
dobiva komadić plećke, zajedno s gutljajem pića po izboru.
Uspomene zabilježene „polaroidom“, prokrčeno nekoliko
stabala, dok s tranzistora sviraju „želje i pozdravi“, Zvonko
zagrljen s Vesnom, šuštavoga prigušenog glasa govori „vo-
lim te“ na uho, a radoznale sinovske oči pokušavaju nemo-
guće, izmaknuti roditeljskoj pažnji. Grli i sinove i kćeri svojih
prijatelja, nudeći ih zalogajom na mjeru ispečene slanine,
prije nego se i janje posve ne prepusti sudbini. Uvečer
gleda „prave“ utakmice na televizoru, ljuteći se kada vidi
bezvoljnost igrača i golmana, profesionalno odrađivanje
tuđih hobija. Svejedno ostaje zaljubljenikom lopte, unatoč
silnim sudačkim nepravdama, namještanjima dvoboja, oče-
kivanošću prolaska „velikih“, teškoćama da hrvatski klubovi
teško pariraju beogradskim iz političkih i svih drugih razlo-
ga.
Uskoro dolazi Hrvatska. Prijavljuje se Zvonko već prvog
dana, kao kapetan svih čuvara mreže, u seoski štab na-
rodne zaštite, spreman obraniti sve buduće turnire, kako
bi se mogli neometano održati prema ustaljenom raspo-
redu. Ratna vremena nadvijaju se nad Slavonijom. Počinje
sporadična pucnjava, neki i napuštaju kraj. Novogradac
pokušava održati normalu i u najtežim danima. Mijenjaju
se imena ulica, nazivi kuća. Zapošljava se u osiguravajućoj
kući s hrvatskim predznakom. Mašta o golmanskom „šu-
panju“, iako vremena uopće nisu za nogomet, kao što ži-
vot u nekom razdoblju prestane biti naklonjen stripovima
i samoljepljivim sličicama. Zeleni mu dres stoji u ormaru,
čekajući mirnije dane nastavka neumirovljene karijere.
Oružje zvecka, slavonski čovjek pati, vršnjaci u rovovima,
radni narod ravnice odjednom uživo sudjeluje u onome
što je postojalo samo u pričama djedova i pradjedova.
Umjesto zadruga kapitalizam se pojavljuje na vidiku, kao
spasonosno rješenje svih pogrešnih komasacija. Još uvijek
je Zvonko vjerovao u nastavak prvomajskih turnira, sigu-
ran kako jedino nadmetanje istim oružjima može svakom
čovjeku dobre volje pružiti i duhovnu okrepu.
Prođoše godine, ostadoše Slavonija dijelom, a Baranja
cjelovita okupirana, kad se ponovno zakotrljala lopta šo-
rovima mladosti. Nije bilo one predratne atmosfere, na-
petost se osjećala u zraku, no vatra i kotlovi zagospodariše
ambijentom. Ispod hrastova su ponovno označene linije,
stavljene svježe opranemreže između vratnica, pokušali su
Ladimirevci barem imitirati kako je ponovno sve bezbriž-