Basic HTML Version
154
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
su don Franju, udarajući ga pendrekom, toliko da su mu
nokti pukli. Neovisno o njegovoj poniznosti i skromnosti,
nastavili su tući kundakom o rebra. Nakon tortura nije
mogao normalno ni sjesti. Snagu su mu pružali hrvatski
gardisti iz iste sobe, koji su snažno vapili za svećeničkom
molitvom. Ona ih je jedina držala, u moru mučeništva,
gdje su im čuvari, koje su samo poznavali po nadimcima
„Legenda“, „Giška“, „Strašni“, „Brkica“, stavljali sol i gasili
čikove u ustima.
Riječ salezijanske utjehe pomagala im je dočekati novi dan,
iza zahrđalih rešetaka nekadašnje medicinske ustanove,
na turobnoj kninskoj uzbrdici, gdje nitko nije smio usnuti
slobodu, kamoli pomisliti kako se zlodjela odvijaju na teri-
toriju samostalne i suverene Republike Hrvatske. Dvojica
su zatvorenika i preminula. Nisu mogli podnijeti udaranje
golemim drvetom, batine bez prestanka, a s jutrima odla-
zili prisilno na sječu šuma, sadnju krumpira. Nagledao se
don Franjo pretučenih ljudi, koje su u pola noći izvodili na
ispitivanja, i vraćali ih u ćeliju u besvjesnom stanju. Nespo-
koj. Riječ koja je najbolje opisivala sve ono što je svećenik sa
subratom proživljavao. Pamtio je zato radije ona pozitivna
iskustva, medicinsku sestru koja se raspitivala ako zatoče-
nicima treba kakva pomoć, dijeleći tablete za ublažavanje
bolova. Pitala je za zdravlje i žena koja se predstavila kao
Lidija, navodno unuka Petra Karađorđevića.
Živjeli su salezijanci, kao i drugi zatvorenici, živjeli su dok
nisu padale noći.
„Za koga?“, ulazio je tada pijani golobradi stražar Saša u
sobe. Mladost mu nije bila alibi.
„Za kralja i otadžbinu“, morali su odgovarati svi zatvoreni-
ci. Otkad je uhićen, bez službene potvrde, dokaza o odu-
zetoj ovozemaljskoj slobodi, don Franjo je nosio džemper,
jedini komad gornjeg sloja odjeće. Budući da su stražari
otvarali noću prozore, hladan dinarski zrak ulazio je, a
jedna tanašna deka bila nedovoljna zaštititi se od hladno-
će. Molio je svećenik Gospodina da udijeli snage što prije
dočekati prve zrake zatvoreničkoga sunca, kako bi barem
malo lakše podnijeli muku svagdašnju. Najveću tugu je za-
tvorenicima predstavljao dolazak dječaka, ne starijeg od
dvanaest godina. Takav neodrastao ulazio je u sobe i tukao
zatočene, birajući pomno kojega će nesretnika kasnije „ču-
vari“ još brutalnije dokrajčiti. Svećenik je sklopljenih ruku
tražio Božji blagoslov za dušu iskvarenog dječaka. Njegova
maloljetnička nedjela, u lažnoj bolnici, lažnoj državi, nikako
nisu mogla izići na dobro. Vapio je don Franjo kroz debele,
crne naočale, zaustavljajući suze, da Gospodin svakome
stvorenju udijeli milost za povratak na prave staze. Vidio
je u dječaku Božju sliku, previše udaljenu, zatrovanu pro-
pagandom, huškanjem na dojučerašnje susjede, klince s
kojima se igrao.
Jednog dana otišao je don Franjo na previjanje u bolnicu.
Prišao mu je nadmeni tip u vojnoj uniformi, s činovima.
Svećenik je prepoznao pukovnika. Ratka Mladića.
„Vidite kako se mi za vas brinemo, kada bi bila obratna
situacija, sigurno ne bi bilo tako“, dobacio je pukovnik JNA,
na što je salezijanac samo slegnuo ramenima, skrivajući
modrice, crne nokte, ožiljke, ne savijajući kralježnicu svi-
nutu batinama.
Došao je i utorak, 29. listopada. Nešto iza osam sati uju-
tro dvojici svećenika priopćeno je kako će ići na razmje-
nu zarobljenika u Žitnić, srpsko selo nadomak hrvatskom
Pakovu Selu između kojih je bila postavljena Unproforova
ružičasta zona. Svećenici nisu isprva povjerovali, niti željeli
iznevjeriti ostale hrvatske zatvorenika, no ovi su ih nago-
vorili na odlazak, kako ne bi pogoršali njihov položaj. Raz-
mjena je obavljena u kući Beader, ispod željezničke stanice,
mjestu na koje su znali, osim pukovnika Mladića, navraćati
i drugi vođe krajinske pobune. Kada je vidio u kakvom je
besprijekornom stanju njegov pravoslavni kolega Đuro
Šuša, koji je imao biti zamijenjen za njih dvojicu, don Fra-
nji se u pamet vratila gospođa iz kninskog zatvora, tvrdeći
kako svećenike treba tući, jer pravoslavne popove mlate
do mile volje u hrvatskim zatvorima. Uredan, čist, bez ma-
snica, tako je izgledao pop Đuro, koji je prema pojedinim
svjedocima informirao i prevozio oružje pobunjenoj strani.
„Bog zna što je istina“, pogledao je don Franjo visoko u
nebo iznad Žitnića, duboko uzdahnuo i ušao u vozilo koje
će ga nakon trideset i dva dana zemaljskoga pakla vratiti na
sigurno. Ako je igdje sigurno bez Boga. Putovanje prema
Hercegovini proizvelo je mučno, ali plodonosno iskustvo,
razmišljao je don Franjo vozeći se s don Mirkom u smjeru
Šibenika, ostavljajući iza sebe ona mjesta i planine koje će
tek četiri godine kasnije biti oslobođene.
--
„Oče, meni je strašno zlo naneseno, i ne znam kako se
nositi s tim“, glas onog čovjeka vratio je don Franju u stvar-
nost ispovjedaonice, javu koja je ranama predubokoga sje-
ćanja poprimila jasne konture. Skroman, stisnutih zubi, s
boli koja je dolazila posebno tijekom promjene vremena,
saslušao je, već ostarjeli salezijanac, sugovornikove grijehe,
ne pokazujući bilo kojom gestom poznatost slučaja, slič-
nost osjećaja.
„Bog traži oprost. Pretrpjeli ste golemu nepravdu. Učinje-
no Vam je strašno zlo. Ali ako uzvratite, ući ćete u začarani
krug iz kojega nema kraja. Sotona će likovati, a u vama će
postojati osjećaj gorčine, mnogo gori od onoga koji je tre-
nutačno prisutan“, izgovorio je don Franjo u dahu, spre-
man i željan odgovora, uvjeren u ispravnost vlastitih riječi.
Vjernost Kristu spašavala ga je od mržnje prema dječaku,
Mladiću, ratobornim gospođama u godinama, stražarima
privremenih zatvora, popovima huškačima, tako nebitni-
ma u usporedbi s vojskom vječne Slobode.
„Oče, lijepo govorite, ali ponizili su me, ne znate kakav je
to osjećaj!“, replicirao je ispovjeditelj svećeniku, spremno
iščekujući pokoru, zbrajajući u glavi Očenaše.