Basic HTML Version
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
riječi
153
PROZA
Tomislav Šovagović
Circulus vitiosus
Buksa. Tako je pokojni don Andrija zvao ispovjedaonicu.
Smijao se uvijek don Franjo tom koleginom „nadimku“ da-
nom prostoru za sakramenat pomirenja, ulazeći u smeđi
komad namještaja, ondje gdje Bog posreduje za otkuplje-
nje čovjekovih grijeha. Teška koraka, noseći reumu kao
stalnu pratiteljicu, došetao je do „bukse“ i zatvorio drvena
vrata, izrezbarena vještim stolarskim uresima.
„Oče, ispovjedio bih sve svoje grijehe...“, započeo je pri-
ču čovjek, nakon znaka križa, s druge strane zagrađenoga
dijagonalnoga drveta. Namjestio se don Franjo, sve teže
podnoseći sjedenje s bolnom kralježnicom, u tako skuče-
nom prostoru.
„Došao sam zbog mržnje, izjeda me, prije nekog vremena,
zbog kockarskih dugova pretukli su me ljudi lokalnoga šeri-
fa. Vratio sam novac, ali smišljam način kako da se osvetim.
U napasti sam, oče, proganja me slika nasilja“, iznosio je
čovjek s lijeve strane ispovjedaonice pripovijest, ne sluteći
kako je u svećeniku s one strane ogradice probudio sjeća-
nja na Domovinski rat i napasti u drukčijim okolnostima.
--
Bio je petak 27. rujna 1991. kada je don Franjo s provin-
cijalom Mirkom krenuo preko Karlovca i paškoga trajekta
Prizna-Žigljen, kako bi mu pravio društvo put Hercegovine
u posjetu majci i stricu. Ne znajući smjera, kod Posedarja,
odnosno masleničkoga restorana „Zeleni hrast“, zaustavili
su ih ljudi u sivomaslinastim uniformama. Legitimiranje nije
uznemirilo svećenike, u nedovršenoj kući-štabu oficir Ju-
goslavenske narodne armije ponudio ih je i gemištom. Re-
zervisti su razgledavali njihov automobil, podizali glas kako
je riječ o običnim ustašama, no sam razgovor oficira i sve-
ćenika proticao je mirno. Dok nisu spomenuli odredište.
Odlazak među hercegovačke vrleti vojnicima se učinio kao
provokacija. Zastali su. Došla je vojna policija. Krenuli su
prema Benkovcu. Okupirani hrvatski grad, mjesto najsla-
đih lubenica i seljačkih pazara, dočekao ih je s istim vojnič-
kim pitanjima o obiteljima, cilju putovanja, subraći. Vojnik
je pred dvojicu salezijanaca bacio sličicu Alojzija Stepinca.
„Zašto nosite ovog zločinca sa sobom?“, pitali su don Mir-
ka.
“On je zločinac svima koji nisu usuglašeni s Bogom“, od-
govorio je provincijal. Sumnjičavo su vrtjeli glavama, a
nakon nekog vremena ponovno ih ugurali u automobil.
Svećenici su ubrzo shvatili kako putuju cestom prema
Kninu, sadašnjem centru samoprozvane Republike Srpske
Krajine. Smjenjivala su se brda i planine, ostajala za njima
divlja Promina, a još neukrotivija Dinara jesenski smiješila,
ne sluteći strahote ljudskih planova. Ispitivani su u kninskoj
milicijskoj stanici, gdje ništa novoga nisu mogli reći. Dvojica
salezijanaca odvedena su najprije u trodnevnu samicu, a
potom odvedeni u Okružni zatvor Knin, staru bolnicu čiji
je dio prenamijenjen u zatvorske svrhe, s visokim ograda-
ma i ćelijama, gdje su u malene sobe znali nagruvati i po
četrnaest zatvorenika. U nedostatku zraka, dok sardinasto
leže uhićeni, spašavala ih je visina plafona. Uvjeti nedostojni
pseta, kamoli čovjeka, svećenika. Stražari su poludjeli kada
su dočuli identitet novih zatvorenika.
„Pope, hajde da se prekrstiš s tri prsta kako treba“, tjerali