Basic HTML Version
158
riječi
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
proza
--
Približavala se ponoć, na pragu 21. stoljeća u sparnoj kolo-
voškoj noći zazvonio je zeleni „Iskrin“ telefon, a djed Ivan
se, uvjeren kako sanja, ustao u javi, i sasvim pribrano podi-
gnuo rupičastu slušalicu s dugim zapletenim kabelom.
„Druže, oprosti, samo sam htio da ti čujem glas!“, priopćio
je čovjek s druge strane žice, pulta i života, ako se tako
moglo nazvati ono što je živio, žaleći što je dotad bio sa-
svim gluh, ostavljajući neokrenutima brojke 25-705, čak ni
slučajno, da ispadne kao zabuna, sve ove silne, prekinute
godine.
„Eto, čuo si ga sada kao i ja tvoj. Dobar kraj jednog pri-
jateljstva, zar ne?“, smireno je kazao djed Ivan poklopivši
polagano slušalicu o bijele tipke telefonskoga postolja, tipke
nalik marcipanu kojeg su u davna vremena neki sretniji ljudi
stavljali u znak pažnje prema nekim sretnijim prijateljima na
vrhu neke ukusnije rođendanske torte.