Basic HTML Version
10
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
danas tiskaju i nagrađuju kao poezija. To je strahota.
To je odraz stvarnosti...
Ma koje stvarnosti, koje?
Je li strah zapreka kreativnosti? Da nema straha od po-
litike, čini mi se da bi hrvatska književnost bila bolja?
Sjajna narodna bosanska pjesma koju Ivo Andrić u jednoj
svojoj priči citira glasi: „Moj mejtefu, moj veliki strahu, do-
sta ti sam straha podnijela dok sam sitnu knjigu izučila“
.
Ako je kod ikoga strah u stvaralaštvu igrao tako veliku ulo-
gu, to je bio strah kod Ive Andrića. Isto se može reći za
mnoge književnike, pa ga neću nijekati ni poreći kod sebe.
Jedan broj mojih pjesama nastao je u strahu. Strah je moć-
no, snažno osjećanje koje drma u temeljima, od kojega se
branim pišući.
Ipak, mnoge ste pjesme napisali a da se niste bojali.
Nikada se nisam bojao izraziti. Svoju pjesmu nikada nisam
obuzdavao, nisam je pripitomljavao, nego sam je u svoj
njezinoj iskrenosti, ponekad u svoj njezinoj brutalnosti,
iskazivao računajući ovako: stvarnost koja me na to pota-
knula još je strašnija, još je brutalnija, i što joj ne bih uzvratio
istom, pa čak i većom mjerom.
S obzirom na sve prisutniju poetiku ružnoga ne bi li
poezija trebala biti njezina suprotnost?
Kada govorim o poeziji uvijek mislim na pravu poeziju, a ne
na sve ono što se nudi kao prava poezija. Istinska poezija
doista postoji, ona je tu. Ne mora se svake godine objaviti
jedna jedina prava pjesma u cijeloj nacionalnoj literaturi, ne
mora ni u sto godina, ali kada se pojavi i nakon sto godi-
na ona će uspostaviti pravu, bitnu vezu s poezijom koja je
objavljena prije stotinu godina. I onome tko to bude čitao
za osamsto godina činit će se da nikada nije bilo diskontinu-
iteta prave poezije, da se ta poezija razvijala logički, pravoli-
nijski. To postoji u svakoj nacionalnoj književnosti, u svakoj
nacionalnoj poeziji.
I u našoj?
Nema diskontinuiteta između Marka Marulića, Petra Zo-
ranića, da ne idemo dalje, do današnjih dana. Postoji niz
svjetionika koji bacaju svjetlost od jednoga do drugoga i da-
nas imamo pravu svjetlost poezije, istu kao što je svjetlost
koja se iz Olimpije za vrijeme svake sportske olimpijade
pali i nosi u mjesto olimpijade. Kao olimpijska baklja svje-
tlost poezije ide od svjetionika do svjetionika i nacionalna
se poezija doživi kao jedinstven entitet, kao jedan organi-
zam koji živi kao univerzum. A u međuvremenu su stotine
ili tisuće pjesnika objavile poeziju koja nije preživjela. Odnio
ju je vjetar kao list u listopadu.
Tada dođemo do esencijalnoga?
Tako je. Dođemo do onoga što je duša jezika, poezije, na-
roda, svih ljudi koju su tu živjeli.
Može li se onda poezija prevesti na drugi jezik?
Teško. Svaka nacionalna književnost i svaki jezik su glazbalo,
zapravo zbroj zvukova u različitim glazbalima. Klavir, lutnja,
harfa itd. nisu isto, svako glazbalo ima svoj zvuk koji se u je-
ziku usklađuju. Teško je prevoditi pjesnika iz jednoga jezika
na drugi jer je svaka riječ važna i svaka drukčije odjekne
kada je prevedena. Zvuk, ritam i riječ su sadržaj jezika koji
je duša narodu, govornicima toga jezika, koja nije ista kao
duša naroda i jezika na koji se prevodi.
Iz znatiželje sam neke svoje pjesme prevodio na francuski
i izgovarao na francuskom. Pokušavao ih čitati na francu-
skom, kao i one što su prevodili pozvaniji od mene. Ali dok
sam ih čitao i govorio na francuskom mislio sam na hrvat-
skom, nisam se mogao staviti u ulogu francuskog čitatelja.
Kako su Francuzi doživjeli vaše prijevode?
Nemam pojma. Moja je poezija vrlo malo prevođena,
prevdeno je nekoliko cijelih knjiga, ali ja do toga malo dr-
žim. Tužno je saznanje da to što pišem ni mom vlastitom
narodu ne znači puno, da ne kažem da ne znači ništa.
Možda znači da samo ne znaju dešifrirati vaš iskonski
jezik, koji dolazi iz utrobe zemlje, iz svih zemaljskih šu-
pljina? Možda se čitatelji boje?
Ma ne boje se. Možda to nije u modi. Oni koji to pročitaju
razumiju i shvate. Samo malo tko to pročita.
Koliko je današnji čitatelj sposoban razumjeti poeziju?
Sposoban je na svoj način. Svaki od tih čitatelja, ako ih ima,
ulazi u književno djelo, u jednu pjesmu, kao speleolog u
jamu. Znaš li koliko su duboke naše jame?
Nikada nisam ušao ni u jednu.
Najdublje naše jame duboke su preko 1800 metara, to
je strahota. Neke idu s vrha Velebita čak i dublje od mor-
ske dubine. Ne možeš ti tražiti od svakog speleologa da
se spusti na dno, pogotovo ako nema tako duga konopa.
Koliko ti je dug konop toliko se možeš spustiti u jamu. Da-
kle, ljudi razumiju poeziju koliko imaju dubine za nju. Zašto
ljudi vole šlagere?
Zašto?
Pa mi imamo akademike koji pišu popularne šlagere. To
će reći da je kod nas poezija i cijenjena. Da šlagere osim
naroda razumiju i akademici.
Možda narod ne zna da su šlager-pjesnici akademici?
Narod svašta zna.
Može li se reći da vam je pisanje način života, odnosno
da je pisanje sam život?
Pisanje je ono najbolje i najvrednije u mojem životu. U
trenutke pisanja sažet je cijeli moj život, a sve drugo je pre-
življavanje i stvaranje pretpostavki da u jednom trenutku
mogu sjesti i nešto napisati. Taj trenutak traje dugo, pogo-
tovo kada je netko vremešan kao ja, koji te godine nisam
zaslužio. Zbog godina se skupilo i puno napisanih pjesama.
Nekada sam mislio napisati, pet, deset, trideset pjesama, a
ja sam napisao sačuvaj Bože. Na kraju se uspostavi da sam