Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
9
Sve dalje i više ovisi od toga koliko to nekome koristi, ima li
to neku praktičnu primjenu, nekakav utilitarizam bilo koje
vrste koji s umjetnosti nema ili ima veze. U nekim drugim
umjetnostima to se drukčije manifestira. Recimo u kaza-
lišnoj umjetnosti, kiparstvu, pa i slikarstvu, sve to ne može
bez pokazivanja.
Pokazivanje poeziji ne treba?
Treba. Ali koliko će i hoće li se poezija uprisutiti unutar
društvene stvarnosti to za nju i nije presudno.
Mislite da uz društveni angažman ne ide poezija?
Pa ide, ide. Uzmimo poeziju romantizma kada su se stva-
rale nacije i nacionalne države, kada su u tome sudjelovali
svi, od profesionalnih revolucionara do umjetnika, do pje-
snika. Ponekad se napravi taj amalgam umjetničkoga i reci-
mo patriotskoga pa se pišu budnice koje ostaju u povijesti
i umjetnosti, to su neki sretni susreti jednoga i drugoga.
Međutim, puno više primjera dokazuje da to nema veze,
da je umjetnost sama za sebe, da je
larpurlar
, ljepota radi
ljepote, umjetnost radi umjetnosti, a ne radi politike. Politi-
ci u naše doba umjetnost ne treba, ne treba joj poezija kao
medij, ona je moćnija. Zato političke poezije nema, ili kad
je ima obično je smiješna.
Loša je.
Loša je uvijek bila.
Nije lako pisati lošu poeziju.
Teško je, ali se piše.
Recite kako nastaju vaše pjesme?
Ni jedna moja pjesma nije nastala tako što sam odlučio:
sad ću napisati pjesmu. Svaka je bila poruka s nekoga više-
ga mjesta. Ali nikada ili malokad kao gotova pjesma, nego
kao njezina naznaka. Za sve godina pisanja napisao sam pet
samorodnih pjesama. Dopustimo da se jednom u deset
godina može dogoditi čudo. Sve drugo je radost i muka
kovanja pjesme, koje može potrajati danima, mjesecima,
godinama.
I kako je kujete?
Kao veliki hodač, veliki putnik, osobito po planinama, gdje
sam bliže Bogu ili onima koji pjesmu daju, tako u moju gla-
vu padne neko zrnce; dobijem neki znak, sliku, misao i to
isti tren skiciram. Zapišem jednom od dviju olovčica koje
nosim. Jedna je obvezno grafitna, koja me nikada nije izne-
vjerila kao kemijska, koja, kao svaka kemija, zna izdati. Tako
nastaje neko pjesmino jaje. Poslije skicirana pjesma obično
sama sebe gradi, a onda se u neko doba takoreći rastvori.
Vjerojatno se radila u meni sve dok je nisam prepoznao.
Tako nastaju vaše pjesme!?
Ali ni tada nije kraj, to je tek napisana pjesma. U tom tre-
nutku mogu i ne moram raditi na njoj, može mi ostati u
nezavršenom obliku i onda treba čekati drugo otvaranje,
drugo povlašteno stanje, kada pjesma dobiva završni oblik.
Napravim po četrdeset, pedeset verzija jedne pjesme dok
pjesma ne dobije završni oblik. Kada je završim više je ne
diram, za razliku od mnogih mojih prijatelja među kojima
ima sjajnih pjesnika, koji neprekidno pišu i popravljaju svoje
pjesme, pa pjesma u posljednjoj verziji ne sliči prvoj.
Kako konačno prepoznate završenu pjesmu?
Nad pjesmom mi zadršće srce i ruka.
S obzirom na nemoć umjetnosti i moć politike kako
sačuvati umjetnost? Pogotovo u današnjoj globalizaciji
koja tobože sve čini za individuu, a sve radi protiv indi-
vidue i umjetnosti?
Umjetnost je u svakom čovjeku! U svakom čovjeku je
umjetnik! U svakom!
Jer je umjetnost tankoćutna slika čovjeka?
Ako se poezija shvati kao ljudska slabost, možda i nesre-
ća, tada bi danas svaki čovjek morao pisati poeziju. Stotine
slavnih izreka govore o tome da samo nesretni ljudu pišu
poeziju.
Koji čovjek nije nesretan?
Svi ne pišu poeziju, ali su svi nesretni. Pjesnici pišući poeziju
sa svim ostalim ljudima stvaraju zajedništvo u nesreći. Ili
sreći. Ali u poeziji je uvijek više nesreće nego sreće.
Zašto je u poeziji tako?
Vjerojatno zato što je, kako si rekao, to borba
erosa
i
tha-
natosa.
U jednoj svojoj pjesmi napisao sam kako nisam
znao da ću se roditi, ali čim sam se rodio znao sam da ću
umrijeti.
Mislite da dijete kada se rodi ima spoznaju da će umri-
jeti?
Ima! Mali od moje nećakinje, star četiri godine, sjedi ispred
kuće i plače. Prilazi mu mater i pita; Što ti je Ante, zašto
plačeš? Svi ćemo mi umriti!, kazao je mali.
To je čuo od starijih, ne vjerujem da je sebi osvijestio?
Osvijestio je, osvijestio. Da nije ne bi plakao. Smrt se sama
ušulja i tamo gdje djecu od nje čuvaju. Znate li priču o Budi
kojega su svi čuvali da ne sazna za smrt? Svi su ga branili od
smrti, svaki žuti list otkinuli bi prije nego što će pasti da ne
bi nešto shvatio. Oko njega su mu stvarali samo veselje, ali
nisu ga spriječili da ne sazna za smrt.
Kako je saznao?
Na tisuću načina. Poezija je puna tuge i nesreće jer nad
čovjekombdije nevolja od samoga rođenja. Roditi se je isto
što i umrijeti. A to između života i smrti i nije ništa drugo
nego umiranje.
Ne bi li zato poezija morala biti osjetljiva na neukus koji
se nameće, na spektakl, globalizacijske trendove koji se
nude kao poezija?
I poezija je sama kontaminirana, i sama je zagađena. Sjetite
se što se sve danas nudi kao poezija. Ništa! Užas! Nema
ništa strašnije, ništa odvratnije oko nas od tekstova koji se