Basic HTML Version
8
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Zašto u vašoj poeziji ima toliko ptica grabljivica, vukova,
pasa, poskoka...?
Zato što sam valjda ja ptica grabljivica, bio ili ću biti, to
je neobjašnjivo. Grabljivica je moja ptica, vuk je moja
životinja. Sa zmijama sam se rodio, s njima sam živio,
one su mi najdraže, najbliže. To su pitanja ktonskoga i
uranskoga, svjetlosti i tame, života i smrti. Opjevavam
život i smrt, nebesko i zemaljsko, uransko i ktonsko. Vuk
je psihopomp, pratilac duša, bog smrti. On istrgne našu
dušu i odvuče (vlče, otud mu ime: vlk) na daleki zapad, u
Ereb. Vuk je progonjen i progoni, strastan je i krvoločan,
čovjekov jednojajčani blizanac. Herodot piše da svaki Eur
(Slaven) jedan dan i jednu noć godišnje bude vuk. Zmija
je živa veza (može se zavezati u čvor) između svijeta živih
i svijeta mrtvih: kao Persefona, pola godine provede na
zemlji, pola u zemlji. Jastreb, ptica grabljivica, prosiplje dlaku
i perje, kolje sve što gmiže i leti. I on je psihopomp. Napisao
sam stotinu pjesama o vucima, zmijama i jastrebima.
Jesu li te životinje protivnici današnjega čovjeka?
One su čovjek. Čovjek je i vuk, i orao, i poskok, i pas, po-
nekad čak i slavuj.
I Isus u knjizi Isus je sam.
To je moja druga knjiga. U cijelom mom djelu najtragičnija,
najžešća. Po tragičnosti i žestini prati je još samo treća:
Pas,
psa, psu
. Knjiga molitava i jauka.
Što vas je natjeralo da napišete
Isus je sam?
Sudar mlada i osjetljiva čovjeka s nemilosrdnim svijetom,
nečovječnim režimom i velikim gradom. Bačen u blato,
istjeran na ulicu, zaurlao sam kao vuk iz svoje pjesme u
Isusovo lice, u prvu večernju zvijezdu. Urlao, zavijao
godinama. Još i sad, u snu, ponekad, kriknem, zaurlam.
I Nikola Šop je pisao o Isusu.
Šopov je Isus smjeran i milosrdan, a moj je progonjen i
pobunjen.
Kad je objavljen
Isus je sam
?
Knjiga je objavljena 1961.
I kako ju je ocijenila tadašnja komunistička kritika?
Na moje čuđenje, izvrsno. Doživjela je četrdeset prikaza.
Svi kritičari nisu bili komunisti, a neki su možda moju
molitvu pročitali i kao psovku. Naravno, o toj knjizi s naše
strane Dunava nije napisano ni slovo.
Zašto?
Nemam pojma. A ja sam pišući i hodajući uvijek gledao u
neku matoševsku zvijezdu koja je sjala nad Gričom. Sve
svoje pjesme i neobjavljene knjige prvo sam slao u Zagreb,
a nitko mi nije ni odgovorio, a kamoli ih objavio. Istine radi
valja reći da je knjiga izabranih pjesama
Vuk u novinama
objavljena u Zagrebu, ali četiri godine nakon što su mi
izabrane pjesme objavljene na slovenskome u Državnoj
založbi 1984.
Eto, unatoč svemu kritika je prepoznala pjesnika.
Ni jedan kritičar nije pročitao cijelo moje pjesničko djelo.
Zašto nije?
Možda zato što je pogolemo ili zato što im se učinilo ne-
vrijednim truda. A možda i zato što u nas kritike i kritičara
poezije nema. Možda nema ni poezije.
Zašto nemamo kritičara?
Zato što bi morali čitati i znati. Nekada smo imali takve
kritičare.
Primjerice?
Matoš je bio takav. Iako je bio pjesnik i kritičar on je preko
svoje poezije i svoje proze, koja je genijalna, vidio umjetnost
i bio objektivan. Osjećao je odgovornost prema hrvatskoj
književnosti i hrvatskom jeziku, prema književnosti uopće.
Što god dalje odmičemo u vremenu, sve nam izgleda bli-
staviji, osvjetljeniji. Matoš je našao i ušao u ritam vječnosti.
Što je vama poezija? Način da izrazite sebe i svoj odnos
prema životu ili da se obračunate sa životom?
Jedno i drugo, i puno toga što ne znam i čega se ne mogu
sjetiti. Poezija je način života i odnos prema životu, ona je
odgovor ili barem pokušaj odgovora na pitanja koja se jav-
ljaju pred čovjekom između rođenja i smrti. Ona je i nasta-
vak magijskoga, predlogičkog osjećanja i tumačenja svijeta,
koje se poslije dijelilo na veliku trijadu: religija, filozofija, po-
ezija. Poezija nikada neće dokraja izričito odgovoriti ni na
jedno od tih pitanja, ali sami pokušaji odgovora čine život
na ovom svijetu smislenijim, bogatijim i ljepšim.
Je li naše bezidejno doba dosegnulo Nietzscheovo vrije-
me “posljednjih ljudi”?
Ne bih rekao. Još će čovječanstvo ponavljati svoju povijest.
Nećemo postati bolji ni gori, nego ćemo se ponavljati. I
ratovi će se ponavljati. Čovječanstvo stalno ratuje, povijest
ljude ničemu nije naučila. Ljudi su danas jednako krvoločni
kako su to bili Huni i Avari, a prije njih neki drugi i posli-
je nas će opet biti neki. Po čemu se razlikuju ubojice iz
1990-ih godina s prostora bivše Jugoslavije ili Isilovci sada,
od Huna i Avara? Silovali su, klali su, palili su i ubijali su. Sve
su radili jednako kao Huni i Avari.
S obzirom na zlo, ratove, manipulacije i politiku, je li
književnost postala sama sebi dovoljnom?
Tu recepciju stvarnosti velikim dijelom zanemarujem. Pisa-
nje poezije ja svodim na vlastitu potrebu da nešto stvorim
u jeziku, da se nečim bavim, da se nečemu čudim, da nešto
ostvarim. Da u jednu formu umjetnosti zbijem, sažmem,
to što osjećam, što mislim, što vidim i što bih imao reći. I tu
ja uglavnom stajem. Kada se to objavi onda to netko čita ili
ne pročita, onda se o tome govori ili ništa ne govori. Zatim
književna kritika nešto napiše ili ne napiše, pa se toga možda
uhvati nekakva teorija književnosti, pa povijest književnosti.
Naravno ako dospijem tamo, ako netko zaključi da sam se
na pravi način bavio time što je nekome možda umjetnost.