Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
7
Govorite o smislu života unatoč današnjem svijetu koji
ustrajno zagovara kulturu smrti.
Današnji svijet i čovjek u njemu zbunjeni su spektaklom
koji su od života učinili tvorci relativizma. Danas je sve rela-
tivizirano do besmisla. Moderno je sve dovoditi u pitanje.
Sve osim relativizma kojim se manipulira, koji je ustoličen
na božansko prijestolje. Koji je sam Bog.
Medijsko zaglupljivanje onemogućuje umjetnost?
Ne i pravu. Iako je danas uz pomoć medija moguće ono
što nije bilo moguće prije deset godina, a da ne govorim
prije deset stotina godina, prava umjetnost je na svom
mjestu. Ona je na istom mjestu danas u eri interneta, kao
i onda kada si se tek mogao popeti na neki kamen, brdo,
drvo i vikati. Razlika je samo u tome što te danas putem
interneta može čuti cijeli svijet a tada te slušao onaj koji te
čuo. Samo zato nije isto ovo danas i ono od prije. Ali ako
se zna, a zna se, da to sve odnese vjetar onda je sve isto.
Razlika je možda u tome što se nekada težilo dobru,
pozitivnome, dok se danas do dobra malo drži?
Uvijek je bilo isto. Uvijek je bilo džeparoša, kriminalaca,
ubojica svih vrsta. Uvijek su kao zločinci osuđivani oni koji
su ubili jednog čovjeka, a oni, osobito vojskovođe, koji su
ubili tisuće i stotine tisuća bili su slavljeni. Upisani su u po-
vijest kao veličanstvene povijesne ličnosti. Što se moralnih
kategorija tiče ništa se nije popravilo ni pokvarilo. Svijet i
čovjek uvijek će ostati na nekoj konstanti dobra i zla, te
granice se ne pomiču. Dobro je uvijek dobro, a zlo uvijek
zlo. Naravno dobro i zlo se stalno miješaju, prelaze jedno
u drugo, ali količina je uvijek ista. I uvijek u omjeru kao što
su dan i noć, svjetlo i sjena, život i smrt. Tko god se rodi
taj i umre.
Danas se misli da zlo prevladava.
Tako se uvijek mislilo. Iako mnogi smrt zovu zlom ja smrt
nikada ne bih nazivao zlom, jer na kraju smrt pobijedi zlo.
Kako biste opisali smrt, što je ona?
Smrt je prelazak u ništavilo. Nažalost! Nestaneš, nema te!
Dođe netko drugi na naše mjesto.
Ako dođe dobro došao.
Neka istraživanja to i dokazuju. I sami se u poeziji dosta
bavite smrću i tamom.
Bavim se, nije da se ne bavim. Suviše se bavim.
Koliko mit (zavičajni, povijesni, antički) određuje vašu
poeziju?
Određuje je u svoj sveukupnosti. U svakoj je riječi prežitak
ili krhotina mitske cjeline. Ja ih tražim, nalazim, sastavljam,
skladam: kao što arheolog restaurator od krhotina sastav-
lja razbijenu grčku vazu. Meni je hrvatski jezik prvi diomoje
zavičajnosti, to je moj zavičajni jezik. S jezikom slijede slike,
predodžbe, misli koje su mi primordijalne, koje su mi pale
na um iz vremena i prostora u kojem sam nastao. Gradim
u elementu i okruženju od koga sam stvoren, od koga sam
sazdan, iz koga sam izašao. Odatle počinjem i onda idem
dalje dokle stignem.
Stignete u jezik. Koji i kad je škrt, vašoj poeziji daje ne-
slućene dimenzije arhetipskog, iskonskoga...
U početku i na kraju svega je riječ. Sve izađe iz riječi, pro-
hoda i proleti ovim svijetom i vrati se u svoju riječ. Jezik
nije samo to što mi govorimo, a vjetar nosi, jezik ima svoju
transcendentnu, metafizičku vrijednost. Ulazimo u nj po
mjeri svoga dara. Osim svetišta, duhovnoga hranilišta i po-
jilišta, jezik mi je materijal u kojem i kojim radim-gradim.
Kao kipar drvo, glinu, kamen i ja tešem, gnječim, klešem
dosuđeni dio jezika. Pišem, oblikujem pjesmu.
Pišete da postoje neka bića i neki svjetovi koji uspostav-
ljaju ravnotežu dobra i zla.
Ali još nisam otkrio tko je to programirao, tko je postavljao
te granice. Taj Netko je jako strpljiv. Igra iza zastora. Od
tamo je došao samo jedan. Taj je uskrsnuo, vratio se, svje-
dočio pred četrdesetoricom, pred dvanaestoricom, i opet
otišao. Ali tako je samo u literaturi.
Što bi bilo da nema nade u zagrobni život?
Ah. Ja se ničemu ne nadam.
Izgubio sam svaku nadu, rekao mi je otac u zadnjem
razgovoru pred njegovu smrt.
Ugasila se svića. Utrnila se svića. Nešto od tog plamena,
tog mirisa možda je još ostalo u sobi u kojoj je umro i u
sjećanju tvom i tvojih najbližih i ništa više. Ali ostanu recimo
pjesme Tina Ujevića!
Kao
Svakidašnja jadikovka
?
Svakidašnja jadikovka
i puno drugih, to ostane.
Je li ta metampsihoza, to seljenje duša, ostvareno kroz
tu pjesmu?
Ne znam. Možda jest na neki način.
Ujević je
Jadikovku
napisao s 23 godine. Nije mu trebalo
iskustvo?
Ali postoji i nekakva spoznaja o nekim premisama koje
vode do zaključka. Naravno ako imaš mogućnost da iz
premisa zaključiš. Premise su svima ponuđene ali zaključke
dosegnu odabrani. Zato drugi nisu napisali
Jadikovku
nego
ju je napisao Tin. Možda je još nekolicina pjesnika napisala
pokoju sličnu pjesmu. Mnoga književna djela napisana su
do 22. ili 27. godine.
U nas je to uspjelo A.B. Šimiću, J.P. Kamovu...
Ima još puno pjesnika ovoga svijeta. Ne samo naših. Da su
živjeli osamdeset godina možda ništa ne bi napisali i ne bi
bili zapamćeni. Ovako, čini se da im je smrt pomogla, da je
zgusnula njihova djela.