Basic HTML Version
6
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Jednom ste izjavili da su nagrade često nagrde. Zašto?
Hahaha. Kad čovjek živi koliko ja živim i napiše knjiga koliko
sam ih ja napisao, teško je izbjeći neku nagradu. Zato sam
se držao podalje od bilo kakva priznaja i nagrađivanja.
Zašto ste protiv nagrada?
Zato što ih najčešće dijele interesne skupine, ljudi koji se
oko nagrada okupljaju, koji od nagrada i za nagrade žive
i pišu. Kad su u pitanju nagrade uvijek se pitam tko je tu
nagradu sve dobio, da ne kažem tko je sve neće dobiti?
Prolistajte malo kronologije dobivenih nagrada koje se di-
jele dvadeset, trideset, sto put, pa ćete vidjeti tko je od
nagrađenih zaslužio da uopće postoji a nekmoli da bude
nagrađen i nagrađuje?
To bi se moglo reći i za neke nobelovce.
Naravno.
Po brojnim nagradama vjerojatno su naši književnici na
prvom mjestu u svijetu?
Kad pogledate naše književne, a još bolje pjesničke nagra-
de, nema škrabala, početnika i diletanta koji nije dobio ba-
rem dvije, tri nagrade.
Ali ima kvalitetnih književnika koji ih nisu dobili.
E to je moguće.
Zašto je moguće?
Zato što se onaj tko nema dara može uzdati samo u pri-
jateljstva, u trgovinu, u samoreklamiranje, u nastupe na
nekim tribinama, objavljivanje u nekim listovima i u nagra-
de. A onaj kome je stalo do onoga što piše, koji se više
bavi samim sobom, on nema vremena za te mutne vode
i uglavnom uvijek ostane bez nagrade. Zato mislim da je
najbolju nagradu dobio onaj tko nije dobio nikakvu. Samo
u nas su takvi rijetki. To je isto kao po najvećem pljusku
od Maksimira do Svetog duha proći bez kišobrana i ne
pokisnuti.
To je slikovita metafora o obezvrijeđenosti umjetnosti.
Umjetnost postoji, postoji otkako je čovjeka, od pećine,
od prve izgovorene suvisle riječi. Ona postoji i u poeziji,
i u slikarstvu, i u kazalištu.... I postojat će dok je čovjeka.
Pitanje je samo koliko mi te vrijednosti raspoznajemo i na-
slućujemo ono što će ostati kao tekovina za daleka neka
pokoljenja.
U spomenutom razgovoru u Vijencu rekli ste mi da je
teško biti sam i osamljen u hrvatskoj književnosti. Misli-
te li tako i sada?
Nije lako i dobro ni u kojoj, pogotovo u hrvatskoj, koja se
periodizira i mjeri časopisima, naraštajnim, kavanskim i
klubaškim pripadanjem, koje onda pisac pojedinac nosi kao
kolektivni žig na svom čelu i djelu. Na sreću ili nesreću, ne
pripadam nijednima, nisam surađivao u takvim časopisima.
Ja sam u hrvatsku književnost ušao kao književna osobnost
s izgrađenim djelom i živim u njoj posve nezavisan i sam.
Teško je biti u hrvatskoj književnosti, ali je i velika sreća. Što
se mene osobno tiče ja se trudim da me nigdje ne bude. U
tome mi mnogi zdušno pomažu, pa mi je lakše.
Ipak ste često prisutan na manifestacijama, tribinama,
ne možeš reći da vas se ne cijeni.
Hahaha. Kao veliki skeptik u ništa ne vjerujem i uvijek sum-
njam, ali sam se nekoliko puta iznenadio, skoro začudio i
zabezeknuo, kada sam nailazio na ljude, pojedince vrlo ri-
jetke, koji poznaju ono što sam napisao bolje od mene ili
barem koliko i ja. To je začuđujuće.
Napisali ste da nitko ne čita i ne razumije vašu poeziju
osim vaše nepismene strine Baruše.
To ste pročitali u mojoj knjizi
Vuk u novinama
, koja je 1988.
izašla u Zagrebu i o kojoj nitko nije napisao ni slova. Poslije
izlaze moje sabrane pjesme
Golubice nad jamama
, istina
1993. u ratu, u tri opsežna sveska na više od 1300 stranica,
i opet nitko ni slova. O
Pelazgu na mazgi
također.
Znači li to da vas nisu razumjeli ili da su vas ignorirali?
Znadu oni dobro tko sam, kako pišem. Nisu glupi, nego ih
se to jednostavno ne tiče.
I zato mislite da vas nitko nije pročitao? Da ste samo vi
sebe pročitali?
To i dalje tvrdim.
Možda to tvrdite zato što mislite da ste sami sebe naj-
bolje razumjeli?
I to je pitanje. Nitko ne treba biti presiguran da se je ra-
zumio. Nisam se razumio. Ako jedan dan o nekoj svojoj
pjesmi ili knjizi mislim ovako, a sutra onako, tada ni ja nisam
baš pouzdan znalac svojega djela. Da sam pouzdan tada
bi svaki dan mislio jednako, a svaki dan ne mislim jednako.
Normalno je da sumnjate u ono što ste napisali.
Nadam se da sumnjam jer imam kriterije.
Dakle, objavljujete kako biste provjerili svoje kriterije?
Potreba za objavljivanjem i pokazivanjem svojega djela
svojstvena je svakom čovjeku. To je svojstveno svakom
umjetničkom činu. I ne samo umjetničkom, nego i svakom
ljudskom činu. Svaki čovjek želi svoje djelo pokazati i podi-
jeliti s drugima.
To je borba
erosa
i
thanatosa
?
Vjerojatno je to neko opiranje
thanatosu
.
Eros
se želi potvrditi?
Eros
tako voli i hoće biti voljen.
Na taj način iza sebe ostavlja svoj trag?
Na to ima pravo. To je taj ljudski nadusud, to naše rođenje,
to je kratko vrijeme između rođenja i smrti. To je igra živo-
ta koju svi odigramo. To je ono tragično i komično u nama.