Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
5
JEDAN AUTOR
Petar Gudelj
Nad pravom pjesmom
zadršću mi srce i ruka
U nas je gotovo normalno da književnici, osobito pjesnici,
zavređuju biti poznati, a nisu. Ili su malo poznati jer nisu na
pravi način prepoznati. Među takvima je i iznimni pjesnik
Petar Gudelj, čija je poetika među mnoštvom posebna,
samonikla. Izrasla iz zavičaja, Podbiokovlja i Imotske krajine,
ostala je od mnogih neprepoznata ili je proglašena rural-
nom, umjetnički nezanimljivom i suvišnom. Njegovo tra-
ženje i pronalaženje smisla i dubine čovječjega bitka i bića
za mnoge naše kritičarske „veličine“ još je neprihvatljiva
činjenica u koju se od straha ne usude ni zaviriti. Jer im nije
do Gudeljeve poetike, jer je ne razumiju, smišljeno i druge
udaljavaju od svih koji bi je mogli prepoznati i razumjeti.
Milorad Stojević je u obrazloženju nagrade Goranov vije-
nac za poeziju Petra Gudelja napisao da je njegovo pjesniš-
tvo „jedno od osobitijih i osobnijih pojava u suvremenom
hrvatskom pjesništvu“ te da je njegova poezija nastajala
„mimo generacijskih poetičkih proturječja, a realizirala se
u jedinstvenom poetozofskom nizu od prve zbirke Ruke,
suze i čempresi iz 1956. godine do posljednje zbirke Zmija
mladoženja iz 2007. godine“. U tom razdoblju Gudelj je
napisao više od dvadeset zbirki poezije. Sve to bio je i
razlog za nagradu Kvirin, što je i povod ovom razgovoru
s pjesnikom.
U svojedobnom razgovoru za Vijenac rekli ste mi da je
jezik pjesnikov vrhovni sudac. Zašto?
Jezik će nam prije ili kasnije presuditi jesmo li bili u njemu,
jesmo li ga (teška riječ) iskoristili, jesmo li mu poslužili, je li
on poslužio nama. Jesmo li se ugradili u nj, je li on ostao
ugrađen u naše djelo. Oni koji su se u jezik ugradili prežive
egzimonumentum
, prežive vremena, ostanu u vremenima.
Problem su kriteriji, koji često odbacuju baštinu kao
kontinuitet i kriterij ili je proglase arheologijom.
Arheologija je najegzaktnija povijesna disciplina, Što ne po-
tvrdi arheologija nije potvrđeno i ne može se uzeti ozbilj-
no. A kada je riječ o povijesti i povijesnoj recepciji, mi kao
svjedoci našeg trenutka vidimo sve njegove nedostatke i
poneku vrlinu.
Ako vidimo?
Ako vidimo. Ali tako je bilo u svim vremenima. Nije naše
vrijeme drukčije od tih bivših vremena. Dakle jednako smo
dobri i jednako smo loši. U svakom je vremenu bilo onoga
što je nusprodukt stvaranja. Ostale su vrijednosti za koje
mi u ovom trenutku mislimo da su prave.
Mnogi tako danas ne misle.
Svako vrijeme ima svoj idiom, ima svoj način govora, svako
vrijeme govori svojim jezikom. Iz našeg današnjeg jezika
ostat će ono bitno. Nadamo se da bitno uvijek ostane.