jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
11
napisao toliko toga da se ne usudim ni priznati.
Koliko od toga smatrate izvrsnima?
Onaj tko misli da je napisao puno dobrih pjesama, knji-
ga, očito se vara. Ja sam napisao nekoliko pravih pjesama.
Možda, ali nisam siguran.
Jeste li kada usnili koju pjesmu?
Usnio sam. Svi smo čitali Freuda i Junga i znamo kako to
biva. A da ih i nismo čitali, znali bismo to preko onih koji su
sanjali i pisali prije nego su se rodili Freud i Jung. San aktiv-
no sudjeluje u pisanju moje poezije, on mi pomaže. To je
ono što se događa unutra, negdje, a kroz san onda izviri.
U knjizi pjesma
Duša tilu
ima niz takvih oniričkih, snovitih i
sjenovitih pjesama, koje su začete u snu, koje su zapisane
kao sni. Ja vjerujem u oniričku poeziju, vjerujem da je ona
iz dubokih, pravih vrela.
Mnogi književnici govore kako je njihovo pisanje zapra-
vo neka vrst stroja u kojem se prerađuje i sve ono što
su pročitali...
Na neki način može se i tako reći. Zato treba čitati najsta-
riju knjigu, a to je knjiga života, iskustvo koje živiš, u kojem
nešto saznaješ i doživljavaš. Naravno najviše se pamti naj-
strašnije što se čovjeku u životu događa, što stvara rane.
Čovjek je, metaforički rečeno, školjka bisernica - samo
tamo gdje je upalo zrnce pijeska i smeta, to obavija biser.
Naravno da u poeziji svaka pjesma koja se taloži oko zrnca
doživljaja nije biser, nego je češće nešto bezvrijedno. Pje-
snik piše pjesmu da bi se obranio od nečega.
U svojoj poeziji uspjeli ste spojiti arhetipsko i moderno
pa recite koliko arhetipsko danas pomaže da razumije-
mo moderno?
Arhetip je ono što je vječno, ono što ostaje. I ono što se
tom arhetipu dodaje postaje arhetip. Arhetipi su suština,
ono čemu težimo. Naravno da nije ničija, pa ni moja, odlu-
ka da ću se sad baviti arhetipima, nekim vječnim temama.
To je neki nalog koji je jači od svega i bez kojega ne možeš.
Bez kojega se ne može ni u antologije. Što mislite o
antologijama hrvatskoga pjesništva u kojima vas ima?
Puno bolje mislim o onima u kojima me nema. Sretniji sam
kad vidim antologiju hrvatske poezije bez svojih pjesama
nego kad tamo nađem dva, tri osakaćena prcvoljka pod
svojim imenom. U kojoj god se antologiji (osim možda u
Pavletićevoj) pojavio neki moj tekst, pojavio se unakažen:
prepolovljen, ispreturanih stihova, pun tiskarskih pogre-
šaka, neprepoznatljiv. Ne govori to samo koliko je anto-
logičar namjerno unakazio moje pjesme, nego i koliko
drži do svog rada i do pjesama koje, ovako ili onako, cijeni
antologijskim. Takvi antologičari pjesme često i ne biraju
sami, nego njihove tajnice, studenti, pomoćni radnici. Jedna
je takva antologija dospjela u ruke jednoga moga prijatelja
u Beogradu, koji se (s tri prsta) krsti i meni kaže: „Ti si u
velikoj Jugoslaviji bio veliki jugoslovenski pesnik, a sad si se
u maloj Hrvatskoj smanjio, postao mali hrvatski pesnik.“
Među brojnim nagradamo dobili ste i Kvirina, kojim se
nagrađuju pjesnici za prinos hrvatskoj poeziji. To je važ-
no priznanje?
Dobri ljudi su nagradili moju upornost.
Ozbiljno mislite nešto drugo?
Vjerojatno se određena skupina probranih ljudi našla nad
jednim djelom i jednim imenom i tako odlučila. To poštu-
jem. Ja sam gospođi Đurđici Vuković, koja me službeno
izvijestila rekao; Hvala vam, ali ste mogli ipak naći nekoga
boljega.
To možda nije istina, a za istinu vrijedi živjeti?
I umrijeti!
Razgovarao Andrija Tunjić
Biografija:
Petar Gudelj, rođen 29. rujna 1933. u Podosoju kod Imotdskog. Diplomirao (1959.) komparativnu književnost na Filozof-
skom fakultetu u Beogradu. Živi u Zagrebu i Baškoj Vodi.
Bibliografija:
Ruke, suze i čempresi
, pjesme, 1956.
Isus je sam
, pjesme, 1961.
Pas, psa, psu
, pjesme, 1967.
Suhozidina
, pjesme, 1974.
Tropi. Počela
, pjesme, 1976.