Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
121
Ana Brnardić
Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti
i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine.
Objavila je knjige pjesama
Pisaljka nekog mudraca
(1998),
Valcer zmija
(2005.),
Postanak ptica
(2009.),
Hotel cu muzicieni
(izbor pjesama prevedenih na rumunjski, Bukurešt, 2009.) i
Uzbrdo
(2015.), a nagrađena je Goranovom nagradom,
NagradomGrada Siska, Nagradom
Slavić
Društva hrvatskih književnika te Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike. Pjesme
su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama. Prevodi s rumunjskog na
hrvatski modernu i suvremenu rumunjsku prozu i poeziju.
Očeve prve cipele
U dnu ormara, zapravo pod zemljom, pored korijenaka
bukve od koje će ormar tek biti napravljen
nalaze se očeve cipele.
Crne, iznošene, od tanke kože, dvije suhe šljive
u kojima se gibaju očeve grančice, pucketavi članci.
Bile su to prve njegove cipele koje pamtim.
Ne, naravno, njegove prve cipele.
Iz njih se nije izuvao, bile su već srasle uz kožu,
žive, voćaste, mineralne. Za ljeto i zimu.
Ni na kraj pameti da ih zamijeni novima.
U ormaru su još živjeli obitelj žohara, jedna desetina mrava
i biljne uši. Cipele su bile noine arke malim kućnim nametnicima
prenoseći ih iz jednog dana u drugi.
Jednog dana majka dohvati cipele za njihove veoma delikatne uši
i izbaci ih napolje.
Otac se nije protivio nego je nabavio nove, obične muške cipele.
Crne, prve cipele, s navučenim ušima, bez osjećaja poraza
otišle su u šumu. Baš kao što je otac
godinama najavljivao: dosta mi je svega, otići ću u šumu.
Postale su zemlja, drvce, možda čak i grm s gorkim plodovima.
Cipele u kojima su rasle očeve kćeri
i mnoge druge pustopašne rečenice.