Basic HTML Version
122
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
Paluba
Naginjem se preko ograde trajekta.
Vjetar uzima dva pramena koja divlje palucaju preko lica.
Kapuljača s lažnim krznom tanja je od latice.
U tom običnom tijelu rastrčale su se ptice i pčele,
medvjedice s mladima, liske i još neka štura bića.
Na palubi nema nikoga, ali je buka.
Hodaju oslobođeni titani, škripe prevelikim kožusima.
Na vjetru im brade izgledaju krhko, kao lavina.
Pod palubom, ispod stuba, dvojica piju kavu.
Još sam dopola ondje, prazna šalica s par kapi hladnog espresa.
Moj dah, dar govora i pokreta, milost, još je dopola tamo.
Jedan od njih skinuo je kaput. Na čelu mu je vruća mrlja.
Otišla sam da bih vidjela što će reći odraz u moru,
je li dovoljno samo malo udaljiti se
ili će te pjena ipak razbiti o vlastite kosti.
Majka
Kad majka ispruži dlan, ona daje.
Ono što je na dlanu smjesta izraste u drvo od sto ljeta,
u toranj za mučenje i Arthurov mač.
Ono što je na dlanu utisne se kao slutnja, kao okamina vida,
u tvoju usnu koja progovara: nastajem.
Kad majka ispruži ruku, sve, uključujući tvoju kosu, zube, ljubavnike
i naočale, sve je bačeno na hrpu, u piramidi čežnje.
Jedno oko prošeta lijevo, jer suviše boli to jaje čudesa na dlanu,
ta etrurska riječ koja drhti da će svijet raspolutiti.
Od majke se ucrtava konstelacija brodova.
U noći ima jedan svjetionik i on se pomiče na kornjači i kitu.
I on se pomiče na majčinom dlanu, on ide dalje i dalje, drugoj tebi.
Jer sutra je velika pomrčina, misa djetinjstva koje je otpalo s ribljom glavom
i sad se pita: gdje je ta noć i kada?
I kad se zatvorio majčin dlan?