Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
113
naslove ciklusa, nalazimo i eksplikacije, a semanatemi su vezani uz topos bijelog. Oko bijele boje se, kako ističe Krešimir Bagić,
tradicionalno okuplja simbolika svjetla, čistoće, dobrote, nevinosti, spoznaje i savršenstva. Vasilij Kandinski, koji je u bojama
tražio i nalazio puno više od običnih smrtnika, zapisao je: „Bijelo djeluje na našu dušu poput apsolutne tišine.“ Pjesnik referira
na biblijske motive, istražuje intrinzično, ono što se skriva izvan površine, želi proniknuti u tajne svijeta, pa se njegova poezija
može označiti i kao profetska i mistična. Knjiga Nataše Ježić „Soba 99“(2015.) predstavlja odmak od ilirizma i emocijske
komunikacije, a riječ je prije svega o sjajnom konceptualnom tekstu koji nastaje u dijalogu s jednim drugim tekstom. Naime,
knjigu „Soba 99“ autorica ispisuje dijalogizirajući s knjigom „Soba 66“, mladog pjesnika iz Vinkovaca, Franje Nagulova, koji
je također dobitnik Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Taj je intertekstualni dijalog posebno zanimljiv u vremenu kada
mlađi pjesnici ili pišu stvarnosnu poeziju ili se intertekstualno referiraju na klasike hrvatske ili svjetske književnosti (npr. na
Šalamuna, Dragojevića, Anku Žagar). Nježić naprotiv referira na knjigu svog kolege i na neki način ga nagovara da taj dijalog
nastavi. U pogovoru urednica Lada Žigo odlično je analizirala način na koji ova dva teksta korespondiraju. Zanimljivo je da
se u tumačenju ona poziva i na dramu apsurda „Svršetak igre“ Samuela Becketta, i to zbog isticanja besmisla svijeta u kojem
živimo. Naime,
soba 99
je mjesto u kojem nema vremensko-prostorne susljednosti, nema ničega, niti smisla, niti vjere u
veliku misiju Umjetnosti i Poezije, nema vjere u Apsoluta. Autorica ističe u jednom stihu: „Da bi soba 99 bila ono što jest,
važno je da u njoj ne ostane ništa“.