Basic HTML Version
84
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
slijedi plahi bljesak kože na mjesečini
pored nasipa, u proljeće,
kada su vjetrovi još posve mladi,
a noć ne prestaje, kao ni rukopis,
ispisujuć’ elipsu malog slova
l
u nedogled.
koncert za led i gruzijski crni čaj
Umoran sam od kiše koja ne prestaje
i mirisa “terpentina” u “flashu sjećanja’:
listajući ravnu površinu
riečnika tišine
koji je sada na Divljem zapadu
i puca kroz prozor pogledom od platinaste zore Alpa
i handkeovske meteorologije. Nikad više neću
ulaziti u kišna raspoloženja ako mi kiša dopusti
neutralnost. Može li se ona uopće steći?
Jednom ću zaželjeti ledeni sprud.
Ući ću u freezer i napraviti predstavu
blještaviju od Broadwaya i Moskovskog cirkusa.
Tek toliko kiča može neutralizirati njegovu moć.
Moj kič, kažem, funkcionira.
I moj led funkcionira svaki put kada sam
sibirski dječačić na jastuku od piljevine
i srebrnih dlaka polarnog medvjeda
koji ne skriva naslijeđene gruzijske oči,
iako je tamo odveć toplo, iako se tamo
led brzo topi, a miriše čaj, čaj
koji nikada neću zavoljeti.
krajolici seksualnosti i blata
na ulicama više nije bilo ni psa:
avioni su bombardirali prigradska naselja, vrtovi su bili puni
pirike i maslačka, zadnjih ostataka pedagogije,
iz koje si izlazila u suknjici iznad gležnja, svježe depiliranih listova,
i govorila mnoge rečenice o narančama i vladivostoku,
o škarpini u vinu i balatonskoj prašini,
o smjelim sklekovima i visoravnima pacifika,
ili nekog drugog mora, karfiola, samilosnih sestara i karlovačkog piva.
bože, koji kupus
! - ponavljao sam u sebi uvijek istu rečenicu, s pogledom
na tvoja koljena i smiješne zube u baroknu rasporedu.
grub i raznježen istodobno, kao u mladosti umjetnika, filantropa,
silazio sam raspuklinom tijela, iskustvom preživljavanja.
čovječe, ničega na ulicama.
vlaga u ustima, sirovi teksas zasađen u dvocijevku,
radost, sneni glas pastira na simboličnome pašnjaku.