Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
83
Branko Čegec (1957.)
Osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je jedan od najvažnijih promotora takozvanog pjesništva iskustva jezika, odnosno
označiteljske scene. Njegovo pjesništvo u to je doba nastojalo afirmirati čisti neideologijski tekstualizam, ali, potom, referen-
cijalnim iskazima sve više na izravan način reinterpretirati i kritizirati zbilju. Stvarnost njegovih pjesama pak može biti sve: po-
litika, erotika, multimedijalnost, melankoličnost, decentriranost subjekta, nekorespondencija jezika i zbilje, a u hotimičnom
odstupanju od retoričnosti teksta pisao je i narativnu, antimetaforičku, deskriptivnu poeziju. U zadnjim dvjema zbirkama
pjesama, nakon dotadašnjeg ohlađena narativnog diskursa, vraća se kvorumaškoj jezičnoj energiji. Ona stvarnost više ne tre-
tira kao hrpu iscrpljenih stereotipa, već kao biofilnu priliku za obnovu samog pjesničkog jezika koji se u sugestivnijim zbiljskim
rezonancama ne odriče ni svojih na čisto označiteljsku razinu usmjerenih kompetencija. Čegec je bio glavi urednik važnog
časopisa
Quorum
u njegovom najživljem razdoblju osamdesetih godina, a sada je glavni urednik časopisa
Tema.
Cijenjeni je
kritičar, esejist i prevoditelj sa slovenskog te dobitnik mnogih nagrada.
sintaksa kože, sintaksa mjesečine
Trijumf brojki silazi s ekrana.
Posustajem, nemoćan i nijem.
Kao da sam obnovljen
u zakašnjeloj filozofiji jezika i vina
pristajem na svaki
patetični slalom
iako je djevojčica s brojčanika
zaspala u naručju besanih noći
i ribarskih prigovaranja
iz kojih ljepljivo curi
idilična povijest književnosti.
Esej je zatim
neprobojan krug opasnosti:
pristižu nova objašnjenja
za potrošene riječi, za izlazne slike
i kadrove iz posuđena filma:
tutanj zrakoplova i prašina podzemlja
susret su zabilježen na tvome vlažnom dlanu:
opet si lijepa, radosna, pitoma
otpuzala u miris moje kože,
zanosno solarno ljepilo
iz kojeg nema povratka, u kojem nitko nije isti,
za koje saznajemo iz novina
i predaja zabludjelih leptira
na prozoru što nestaje
u mrak dubok, predubok.
Kažem ti: uđi u moje ogledalo
i primi me u hladno sjećanje
da se ugrijem, da zaspim nasmijan
kao da sam zaborav,
mirno more i Polić Kamov
na lutriji u Barceloni.
Mašu mi brodovi i klaviristice
dugih nogu i laserskih prstiju
kao u svakom pohodu
inovacija i smrti:
stereo tutnji još jedino ritam tvoga dodira,