Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
77
Ivan Rogić Nehajev (1943.)
Pjesnik i esejist. Kako piše Cvjetko Milanja, „formalno-morfološki plan Rogićeva pjesništva semantizira osnovnu struktu-
ru – rasutost i fragmentarnost. No, ono što on radikalno uvodi jest tjelesnost, karnalnost, kao subjekt inskripcije, a motiv
žene i teme erosa, seksa, samo su njegove izvedenice. Najčešće je to povezano s mediteranizmom u njegovu zrcaljenju u
lučkom gradu. Kinetičko gibanje mase i energije, kao spoj tijela i mjesta, suprotstavlja se metafizici kao ‘vertikalnoj’ hijerarhiji.
Tome odgovara i Rogićeva obnova soneta, ali s jasnom dekonstrukcijskom nakanom, dakle s ciljanom antimetametričnošću.
To potvrđuje i zbirka
Osnove uranometrije (1994.),
u kojoj tijelo, to jest ono živo, zabacuje Hegelovu metafiziku, a ratnim
ciklusom upravo ističe presudno iskustvo tijela i mjesta“. U Rogićevoj zbirci pjesama
Iz zapisa slobodnog suhozidara i
z 2009.
tijelo je zadobilo i ponešto drugačije kompetencije, njegov nesvodiv vitalitet znatnije je uvažio povijesno i društveno vrijeme.
Pa je, pišući o toj zbirci, Ervin Jahić ocijenio da se „tijelo sjeća povijesti i činjenica, ono je svjedok ponajprije narodne muke i
muka, ono je ovjerovitelj trajanja i njihov jamac“.
BALADA O ULRICHU
još glas mi ponad tuđih tjelesa užarenom zemljom landra
a bez usta u koja bi se iskrcao, napokon okončan,
oko svačijeg se jezika obvije, isproba slinu bradavice nepce
grkljan i zube, i otkine, nejasan: kao marš svetačkih cokula
mukli kret ženskih guzova, daleki grmež svemira
ili kao šuštaj plastične kese u koju se pakira radnička marenda,
sve drugo: tijelo, već sam odavno izgubio
radio sam sa mnogima: u brodogradilištu brodove vraćasmo
moru a ono nam poklanjaše žene i sluz,
ljubismo žudno, između dvije smjene dva vina i dvije plaće
kao pravi kurvini sinovi pognani s koca i konopca nekoć
kada rujan bijaše masan i vlažan a žene škrte i smeđe
pa morasmo: vrlinom natopljena čeljad otimaše
barokne ormare stanove i srebrno posuđe, pa morasmo
brodovi nam bijahu članovima obitelji: osobe na
koje misliš kada nedjeljom ujutro osama omami tijelo
a uzalud zvjeraš po iznajmljenoj sobi šibice i cigarete ištuć,
bijahu i mjesta gdje igrasmo poker i preferans, gdje
švercasmo whisky punjen u talijanskim bircuzima,
gdje psovasmo nečujno jer bi nam željezna prašina grkljan i jezik
otvrdla, gdje tijelo bijaše sve manje moje a sve više ničije
jednoga proljeća dođoše kurvini sinovi, još crnji od nas
ne htjedoše s broda nego među nama landrahu dok radismo
na njihovu brodu; omlađi kreten htjede acetilena etilena
ukrasti i masnim rukama dodirnu bocu s plinom;
u nastalu exploziju moje tijelo sve više ničije postade
napokon nimalo moje a potpuno ničije, u more me,
u more me bacite, tako rekoh i crkoh
još glas mi ponad tuđih tjelesa užarenim morom landra,
bijah crn, prvoklasan antracit, kada me ukopaše:
lopatu ugljena, još glas mi traži grkljan u kojemu će skončat
ali tijela ljubomorno čuvaju na dnu im zaspalu smrt
i odbijaju lutajuće glase što se više nikada neće
iskrcati u usta razmekšana ljubavlju, još glas mi
ponad svemira landra, i ne treba mu vjerovati