Basic HTML Version
52
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
Gomile
se ruše, šaptom, reklo bi se. Mrtvi ne podupiru više, ne
pridržavaju. Zdvojni znakovi koje nam oni krišom daju više ostaju
zabilježeni nekim građevinskim detaljem, nego uzeti k srcu. Zdanja
se urušavaju, gube katove, ostajući pod istim krovovima prividno ista.
Ziđe se sliježe: “zbijmo redove”, govori se uvijek u tom slučaju.
Negdje se pak nagnuće gomila k padu naglo, ali razložno preo
krene u suprotnost. Ustane cijeli jedan San Gimigniano, stotinu Skoči
buhinih tornjeva iznebuha. Iz svih njih se gleda, ima se patetičan pre
gled nad gomilama. Ali svim vidokruzima suđeno je prije ili poslije
vratiti pogled unutra: uvući (se u) gomilu.
Rasulo
jezikâ na zemlji izvodi se ni iz čega drugog do iz raznih
tumačenja neuspjeha da se gomilom dosegne nebo. Ali kao što bi
osnovica gomile morala biti velika kao cijeli svijet, rastao bi i broj
jezika koji bi izrazili zadani cilj… Pretpostavka ionako izlišna jer je
gomila posvećena zemlji a ne nebu. S koje god visine, ona je naklon
mračnoj zemlji i mrtvima koji su joj nosiva sjena.