Page 48 - Rijeci_2016_svibanj_4_digital

Basic HTML Version

kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
43
Dragutin Tadijanović (1905.-2007.)
Jedan od najpoznatijih i najvažnijih hrvatskih pjesnika uopće. Uredio je mnogobrojna izdanja djela hrvatskih pisaca 19. i 20.
stoljeća (Vidrić, J. Kozarac, Kranjčević, Matoš, Polić Kamov, Goran Kovačić, Ujević), sastavio je nekoliko antologija hrvatske
poezije, a bavio se i prevođenjem. Tonko Maroević ističe da je Tadijanović tridesetih godina prošlog stoljeća „autentični
tumač iskonskoga seoskog življenja te obnovitelj neposrednoga lirskog iskaza, plastične i sočne kolokvijalne rečenice, diskret-
noga simboličkog napona“. Nakon višegodišnje pjesničke šutnje, pedesetih godina nadvladava svoje mladenačke poetske
okvire, a u pjesmi
Prsten,
kao vrhuncu tog razdoblja, daje „primjer kristalizacije slojevitih nanosa i nalaženja primjerenog
objektivnog korelativa za motiv dugoga trajanja, no istovremeno i metapoetske zapitanosti o samome postupku pisanja, te
empatijskoga obraćanja čitatelju kao sutvorcu doživljaja“.
Sedamdesetih i osamdesetih godina u Tadijanovićevu pjesništvu
„jačaju introspektivni tonovi i povremeno se čak rekapituliraju neke ranije doživljene sekvence, ali je dobar dio pjesama
potaknut i reakcijama na bliske ili komplementarne književne svjetove“. A krajem devedesetih godina pjesnik je „stanovitu
inovaciju, odnosno mogućnost najneposrednijeg i najeliptičnijeg reagiranja na okolinu, pronašao u obliku istočnjačkih minija-
tura – haiku“, zaključuje Maroević.
NEBO
Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:
Pogledaj, u dnu neba slatko pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje im je pastir?
Rumeno cvijeće cvate
U mirisu
Do neba.
U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.