Basic HTML Version
42
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
PREDODŽBE STVARI
Danas ima nečeg Jučerašnjeg.
Sutra ne mora biti Buduće.
Čovjek još uvijek hoda, voda još uvijek izvire. Daljine još
uvijek nisu pristupile.
Kako to da se i spava i budi, a i umire?
Stvari imaju lice, pojavu, hod i Postojanje.
One počimaju bivati i Nestajanje.
Osjećam im samo boju, mirisi su im jedino pristupačni.
Vlak miriše na vlažna polja, oblak na pokisao kaput.
Koji put sanjam da ne postoji svijet.
Zaboravim da sam danas živio bez sunca.
Tko bi me sjetio na to, da me nekad i nije bilo.
Sumnjam u krv, koja mi teče u žilama.
Krv bih trebao pustiti iz tijela u travu i kanale za kišu.
Neka teče travama, a u kanalima neka vene mirišu.
Noćas i onako samo mrtvi dišu.
Čini mi se da su ulice sasvim uzrujane, kuće da se kreću,
ljudi da se grle. (Ne vjerujem da se ubijaju s takvim licem
i takvim rukama)
Nema zaista straha, postoji samo duša.
Ako pomislim, da bih i sada mogao umrijeti (da nema razlike
između mene i Smrti) onda zašto uopće i mislim?
Svejedno je to što bih mogao biti sretan, ili putovati
u lijepu zemlju.
Sam nisam. Netko me ipak drži za ruku, pozdravlja moj smijeh
na ulici.
On se ne čudi što baš i ja postojim.
Prostor me uzdržava.
Ja nisam Nitko.
BITI ZEMLJA
Samo zemlja može reći svome čovjeku
njegovo pravo biće, ime mu, domovinu mu
i svu istinu vremena i svo ime stanja
Samo njen čovjek može opstati u svemu
i kad nestrpljivo živi, i kad divno sanja
Teško se oteti žilama riječi i krvotoku korijenja
svome bitku rođenja, svome zavičaju sudbine.
Samo čovjek zemlje ima srce ufanja
i onda kad ga peku rane i opekline
ili sumnja proganja.