Basic HTML Version
kritika/prikaz/osvrt
kritika/prikaz/osvrt
riječi
245
na poglavlja, nailazimo i na podrazdiobu analizirane građe, s imenom svakog sela u podnaslovu, te dodatnu razdiobu na
poeziju i prozu. Osnovu knjige ipak čine tri poglavlja, koja slijede osnovnu književnorodnu podjelu na poeziju, prozu i dramu.
Naslovi tih poglavlja su:
Tradicijsko pismo
,
Poezija, proza, dokument
i
Dramsko pismo
. Svaki od navedenih dijelova suautorski
su uz Gorana Rema odradili stručnjaci za pripadajuće književno područje, pa tako u
Nacrtu korpusa
knjigu
Tradicijsko pismo
teorijski obrađuje Ružica Pšihistal,
Poeziju, prozu, dokument
Sanja Jukić, a
Dramsko pismo
Ivan Trojan.
Kako i naslov najavljuje, tradicijsko je pismo okupilo različite rodove i žanrove usmene i pučke književnosti. Kao relevantni
predstavnik pučkoga pjesništva odabran je devedesetogodišnji, slijepi pučki pjesnik, „šokački Homer”, Đuka Galović iz
Drenovaca, predstavljen pjesmom
Sela Cvelferije
. Ostatak prve knjige obuhvatio je usmena kazivanja stanovnika cvelferijskih
sela koja su u terenskom istraživanju zapisale tamošnje školske knjižničarke i učiteljice, suradnice na projektu: Marijana
Džalo, Kata Petrović, Sanja Prister Pejakić, Anita Tufekčić i Sanja Šušnjara. Seoske kazivačice i kazivači, njih sedamnaest,
bili su različite dobi, mahom domaćice i poljoprivrednici, a terenske kulturne istražiteljice zabilježile su njihove stihove,
priče i predaje (životne, dokumentarističke, fikcionalne/mitske). Najčešće se te priče odnose na porijeklo naziva sela i
atara, svakodnevne seoske poslove i običaje, seosku povijest, poplave, fantastične predaje (o vilama, vještice i vukodlacima
npr.), te uvjerljivo bilježe etnoidentitet spomenutog područja. Poglavlje je organizirano već navedenim, nizvodnim seoskim
redoslijedom, prvo poezija potom proza. Pored ostalih vrijednih svjedočanstava, izdvojiti je kazivanje Račinovčanke Marije
Brnić (1933.) o velikim odvodnim kanalima koji su nekada, dok još nije bilo nasipa na Savi, spašavali kuće od poplave
odnoseći svu vodu u Bosut i Študvu, „ali eto, mi smo sad doživili to, ali eto, bilo pa prošlo.”
Poglavlje
Poezija, proza, dokument
koje suautorski potpisuje Sanja Jukić nizvodno bilježi po dva autora/autorice u svakome
selu. Pritom, Jukić napominje kako izbor nije bio isključivo estetski, već je autorima
Cvelferice
bilo važnije „predstaviti
pismovnu-kulturalnu raznolikost cvelferskoga kraja, skicirati rodno i žanrovsko bogatstvo korpusa…” Stoga prozne dionice
poglavlja donose dokumentarističke, esejističke, epistolarne, autobiografske i fikcionalne zapise, a pjesnički dio sadrži pjesme
u stihu i prozi. Poglavlje sadrži pjesnička i prozna djela poznatih i afirmiranih autora kao što su Marinko Plazibat (Vrbanja),
Miroslav Mićanović i Krešimir Mićanović (Gunja), Marija Peakić-Mikuljan i Vera Erl (Drenovci) i Luka Pavlović (Račinovci),
ali najveće zanimljivosti krije mimo i iza njih. Ne favorizirajući ih pred ostalima, odabiremo po mnogočemu specifične a
manje poznate autore/ice: Rajevo Selo portretirano je dokumentarnim i esejističkim zapisima najstarijega cvelferskoga
autora, svećenika Stjepana Adžića (1730-1789.), Posavski Podgajci predstavljeni su fotografijama (
Fototekstom
) Josipa
Krunića i Ivana Stjepana Lucića (voditelj i član SKIG-a, Studija kreativnih ideja Gunja), Đuriće su tekstom od poplave obranili
mladi Đurićanci, četvero njih, učenici Obrtničko-industrijske škole Županja, zapisavši svoja svjedočanstva „neopterećena
društveno-povijesnim backgroundom, urotama, krivnjama i sankcijama…”. Račinovci i Soljani predstavljeni su ulomcima iz
dvaju monografija:
Račinovci kroz povijest
(2002.) Ive Azapovića i
Soljani kroz prošlost
(2011.) Tomislava Lunke.
Treće poglavlje
Dramsko pismo
predstavljeno je dokumentarnom dramom
Potop
, koja je montirana dokumentarnim
tekstovima/svjedočanstvima o poplavi petero ljudi, književnika/ica i kulturnih djelatnika/ica, a koje je dramatizirao Ivan
Trojan. Njihova svjedočanstva fokusirana su ponajviše na 16. i 17. svibanj 2014., dakle neposredno prije i u trenutak
pucanja nasipa kod Rajevog Sela i Račinovaca: tako se postigao efekt izrazite dramske napetosti, te je stvarna dramatičnost
situacije uvjerljivo stavljena u teatar. „Likovi” Ivica Ćosić-Bukvin, Božica Zoko, Goran Pavlović, Sanja Šušnjara i Zvonimir
Stjepanović rekonstruiraju događaj prisjećajući se međusobne telefonske komunikacije, rada na terenu, spašavanja „bližnjih
i daljnjih, ljudskosti i imovine”. Osobito su vrijedni visokostilizirani ulomci iz pera ugledne pjesnikinje iz Gradišta Božice Zoko
i dramatična svjedočanstva s mjesta puknuća nasipa Gorana Pavlovića, predsjednika drenovačkih Pjesničkih susreta. Trojan
dodaje: „Na tragediju se čak odgovara i britkim originalnim humorom koji će na mahove imati i ironijski prizvuk kada autor
osjeti lažnu humanitarnost i hipokriziju u trenutcima nakon nesreće, u pristupima iskusnoga pučkog pjesnika, Vrbanjca Ivice
Ćosića-Bukvina. Kratka i precizna izvještajna rečenica Zvonimira Stjepanovića oformit će kostur zbivanja…”
Pred sam kraj, kako se i priliči ovakvom izdanju,
Cvelferica
donosi abecedni popis, odnosno „radne leksikonske natuknice” o
cvelferskim autoricama i autorima kroz povijest, njih preko šezdeset! Popis je vrlo detaljan, s obziromda se pored afirmiranih
autora s opsežnim bibliografijama mogu naći i potpuno nepoznati pučki pisci, poput Pavla Ivakića, koji je „ostavio nešto
zapisa iz svakodnevnoga redovničkog života.” Nakana autora očito je spasiti od zaborava svaki, i najmanji, pisani Trag u svrhu
očuvanja identiteta i povijesnoga kontinuiteta identiteta jednoga kraja i jedne etničke skupine, u ovom slučaju Šokaca Cvelfera.
Da se kulturno bogatstvo Cvelferije na temelji samo na pojedincima piscima svjedoči i poglavlje
Kulturnoinstitucijska matrica
prostora
gdje se čitatelj detaljnije može upoznati s poviješću i radom Udruge Duhovno hrašće (koja objavljuje i časopis
„Hrašće”), s poviješću i laureatima Pjesničkih susreta u Drenovcima te značajemOpćinske narodne knjižnice Drenovci, čije
je područje rada i nakladnička djelatnost.
Cvelferica
Gorana Rema i Katedre vrijedan je književnopovijesni i književnoteorijski rad koji pokriva jednu dosad zanemarenu
i pomalo zapuštenu, a bogatu nišu hrvatske tradicijske etnokulture i pripadajuće pismovne, književne i znanstvene, kao i
filmske i multimedijalne građe.
Cvelferica
tako, ne samo da registrira, katalogizira, teorijskokritički obrađuje spomenuti,
iznenađujuće bogati korpus, nego ga stavljajući unutar korica jednoga izdanja čuva za buduće naraštaje zavičajnih pisaca,
studenata-istraživača, povjesničara, i zaljubljenika u zavičajno, šokačko, panonsko.