Basic HTML Version
232
riječi
znanost
znanost
znanost
znanost
znanost
znanost
IZ STUDIJE SLUČAJA: GRADSKA GALERIJA „STRIEGL“ SISAK
U
osobnoj iskaznici
valja podsjetiti kako je Grad Sisak krajem 2003. godine osnovao galeriju ‹Striegl› kao javnu, neprofitnu
ustanovu za obavljanje galerijske djelatnosti. Galerija je dobila naziv po Slavi Strieglu, sisačkom likovnom umjetniku koji je
svojom djelatnošću obilježio kulturnu povijest grada i Hrvatske, a koji je gradu donirao svoja djela (više informacija o galeriji
i koncepciji izložbene djelatnosti moguće je doznati na www.galerija-striegl.hr). U analizi dionika pak treba izdvojiti jednog
od primarnih - Kulturno vijeće Grada Siska: prvo, pozitivno je da je to tijelo konstituirano i da djeluje; drugo, članovi vijeća
prepoznali su neke od gorućih problema u sisačkom društvenom i kulturnom životu: (a) negativan utjecaj politike na
odlučivanje u kulturi treba svesti na najmanju moguću mjeru ili eliminirati, (b) treba uspostaviti kvalitetniju suradnju među
gradskim ustanovama i svim kulturnim dionicima, (c) nužno je primijeniti suvremene marketinške prakse i, s tim u vezi,
jačati promociju kulturnih sadržaja, (d) riješiti problem „viška“ djelatnosti u Gradskoj galeriji, nekompatibilnih s temeljnom
zadaćom ustanove; treće, ohrabruje spoznaja kako se stavovi članova Kulturnog vijeća gotovo u cijelosti podudaraju s
rezultatima istraživanja (ankete); četvrto, nepoznanica o tome koliki je stvarni utjecaj ovoga tijela na odluke gradske izvršne
i predstavničke vlasti ne ulijeva povjerenje u krajnji ishod „dobrih namjera“, s druge strane.
Galerija u anomičnom okruženju
Sažetu analizu
političkih
,
ekonomskih
,
socijalnih
i
tehnoloških
čimbenika u okruženju Gradske galerije valja početi tvrd-
njom kako je suvremeno hrvatsko društvo anomično, a to je stanje osobito izraženo na području Županije i Siska. „Moralna
ekonomija tranzicije“
64
institucionalno je, socijalno i strukturno usidrena na (prvobitnu) akumulaciju kapitala obilježenu feno-
menima državnog populizma, klijentelizma i ortačkog kapitalizma, uz izostanak efikasnog političkog i ekonomskog modela.
Predsjednički, parlamentarni i lokalni izborni ciklusi, te sveprisutna nekritička marketizacija društva, ne pridonose prevlada-
vanju latentnih antagonizama i otvorenih sukoba novih klasa. Hrvatsko društvo još nije pronašlo učinkovit model pomirenja
tržišne ekonomije i demokracije.
U stanju anomije kojemu se ne vidi kraja, društvene su institucije disfunkcionalne. Među najvažnijima su obitelj (ugrožena
egzistencija i strah roditelja neminovno se prenosi na djecu i širu obitelj) i škola (odgojna dimenzija zapostavljena, obrazovni
sustav u cjelini marginaliziran, uvijek prvi na udaru eksperimenata i proračunske štednje). Takvo se stanje očituje i u apatiji
i golemom nepovjerenju građana u institucije, osobito u zakonodavnu i izvršnu vlast na svim razinama, sudstvo, političke
subjekte, medije pa čak i u rezultate anketa/istraživanja javnog mišljenja.
O negativnostima u normativi dovoljno govori činjenica kako se o decentralizaciji već godinama puno raspravlja ali još uvijek
nema značajnijih pomaka; kao što nema sustavnog evidentiranja kretanja zaposlenosti u kulturnom sektoru, tako u RH ne
postoji ni specifičan zakon koji regulira radne odnose u kulturi; od stjecanja neovisnosti 1990. godine, iako nema jedinstve-
nog zakona o kulturi, RH je usvojila nove zakone u području kulture, od koji su mnogi doživjeli niz izmjena i dopuna. Još
uvijek nema dokumenata koji se bave kulturnom politikom za umjetnost, kao što nema ni odgovarajućih nadzorno-kontrol-
nih mehanizama. Nema ni posebnih sektorskih zakona za vizualne i primijenjene umjetnosti; nema pomaka ni u zakonskim
okvirima kojima bi se posebno promicao razvoj
kulturnih
i
kreativnih industrija
; kulturne industrije ni statistički nisu dovoljno
transparentne, niti ih javnost doživljava kao profitabilan sektor.
U anomičnom stanju
kultura se smatra
(trenutačno nepotrebnim)
troškom
. To je prevladavajuće mišljenje dionika i na lokalnoj
i regionalnoj političkoj sceni jer, naime, u razdoblju gospodarskog nazadovanja najlakše je „skresati“ proračun za tu društve-
nu djelatnost. Aktualne vlasti deklarativno su proaktivne prema sveopćem razvoju ali nedostaje kvalitetna kulturna politika.
Recesija u Hrvatskoj „uzima danak“ pa se već nekoliko godinu za redom nastavlja značajno smanjenje izdvajanja za kulturu
na svimustrojstvenim razinama. Tako je, primjerice, udio proračuna Ministarstva kulture u državnomproračunu pao sa 0,64
posto u 2011. na 0,49 posto u 2014. godini (ibid., 2015:37),
što je najniža točka još od devedesetih godina
prošlog stoljeća!
Iznimno, u 2013. godini Hrvatska je za kulturu izdvojila 0,71 posto proračuna. Naime, te je godine na listi 22 europske
zemlje, uvjerljivo na prvom mjestu bila Španjolska koja
za
kulturu izdvaja 6,78 posto državnog proračuna
. Hrvatska je
zauzela 16. mjesto. Ispred naše države bile su plasirane čak Srbija (1,60 posto) i Albanija (1 posto). Statistički podaci govore,
inače, i puno i malo. Svakako ih treba smjestiti u kontekst. Pa, ipak, je li Hrvatskoj kriva samo
kriza
, s obzirom na te poražava-
juće pa i sramotne pokazatelje!? Očigledno da nije jer je Španjolska, sudeći barem prema izvještavanju medija, u puno težem
položaju. U sociološkoj i ostaloj stručnoj literaturi govori se o pragu siromaštva iznad kojega se pretpostavlja da ulaganja u
sekundarne potrebe, a time i kulturu, postaju viša proporcionalno većem bogatstvu zajednice. No, koncept razvoja
kreativ-
ne ekonomije
i na primjeru Španjolske dokazuje kako izdvajanja za kulturu ne predstavljaju trošak nego investiciju.
Ekonomske, političke, socijalne, demografske i brojne druge negativne posljedice ratnih razaranja, pretvorbe i privatizacije
na području Županije i Siska vidljive su i danas! Svojevremeno vodeći industrijski i poljoprivredni bazen, prometno čvorište,
obrazovno i kulturno, znanstveno-istraživačko i tehnološko-inovacijsko središte, sada je doslovno tek sjena nekadašnje gos-
64 Vidi u V. Franičević, „Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj“, Politička misao 1/02, Zagreb, 2002., str. 3 do 34.