Basic HTML Version
14
riječi
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
jezik iz zemlje.
Čovjek i priroda u toj su pjesmi nerazlučivo povezani, međusobno zamjenjivi, njihovo jedinstvo humanizira krajolik i
naturalizira govor, subjekt se u njima nastanjuje i potvrđuje, riječi niču iz zemlje i izgovorene zemlji se vraćaju. Pjesnik se
često vraća toj paraboli. To primjerice čini i u jednoj od novijih pjesama naslova „Da ne ostane nijedan“. Subjekt pjesme
ispovjednim tonom najprije otkriva da je život proveo gnječeći zemlju i pišući stihove (
Vazdan gnječio i mučio šaku gnj
ȉ
le,/
šaku riječī
.// Potrošio puno papira./ Ostao dvadeset i jedan stih.
) da bi se nakon toga vratio u sadašnjost i zapitao zašto nije
gnječio još više i ustrajnije (
Dok ti gnj
ȉ
la ne iscuri/ između prstiju.// Da ne ostane nijedan.
). U poenti se dakle pojavljuje ritualni
lirski asketizam, kojemu u temelju leže pitanja poput: Što govore riječi koje zapisujemo ili izgovaramo? Iz kakva iskustva one
rastu? U podlozi tih pitanja čuči još temeljnije: Ima li zapravo razloga govoriti čovjek koji je do srži iskusio život?
Gudeljev je pjesnički stil eliptičan, gnomičan, premrežen figurama ponavljanja, prepun ritualiziranih sintaktičkih obrazaca
koji u jednome prepoznaju mnoštvo a u mnoštvu jedinstvo, „mitska se naracija pretače u poetsku senzaciju, u imaginativnu
jezičnu igru“ (Kazaz). Njegova jezična magija stvara nove uvide, upućuje na specifičnu emocionalnost subjekta te otkriva
nove mogućnosti razumijevanja mitskoga mišljenja. Pjesnički opus Petra Gudelja spoznajni je i komunikacijski unikat koji nas
vraća počelima, tj. samoj prirodi mišljenja i pjevanja.