Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
13
Krešimir Bagić
Plaketa sv. Kvirina 2016.
Nagrada Petru Gudelju za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, obrazloženje
Povjerenstvo 20. Kvirinovih poetskih susreta (Krešimir Bagić, Davor Šalat i Đurđica Vuković) jednoglasno je odlučilo da se
Plaketa sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeli Petru Gudelju.
Petar Gudelj posve je iznimna pojava na književnoj sceni. Piše i objavljuje punih šest desetljeća, pričem je tiskao sljedeće
pjesničke knjige:
Ruke, suze i čempresi
(1956),
Isus je sam
(1961),
Pas, psa, psu
(1967),
Suhozidina
(1974),
Tropi. Počela
(1976),
Štit
(1979),
Ilirika
(1980),
Vrulja
(1982),
Mit i med
(1982),
Osmoliš
(1982),
Vilkoe
(1984)
, Hesperidske jabuke
(1986),
Europa
na tenku
(1987),
Golubice nad jamama I–III
(1993),
Po zraku i po vodi
(2002),
Zmija mladoženja
(2007),
Duša tilu
(2010) i
Sve
što si donio iz planine
(2012). Uz poeziju Gudelj se pojavljivao i u ulogama autora školskih udžbenika, scenarista, antologičara
i nakladnika.
Proživjevši najveći dio stvaralačkog života u Beogradu (preciznije 35 godina), pišući i samujući sa svojim stihovima, taj je
samonikli pjesnik bio idelan izmještenik, dovoljno udaljen da za hrvatske kritičare postane
ʻ
izmeđnik
ʼ
(kako ga je svojedobno
okarakterizirao Cvjetko Milanja), da ga se ćudljivo i povremeno čita. Biografija je u Gudeljevu slučaju teško zanemariva.
Rođenje u Imotskoj krajini, školovanje u Bihaću, Šibeniku, Mostaru, Sarajevu i Beogradu te život u srpskoj prijestolnici
nedvojbeno su djelomice odredili motivsko-tematski repertoar njegove poezije, njezine uporišne ritmičke i metričke
konstante, pjesnikov glas i lirski svjetonazor. Već je primijećeno da pjesništvo Petra Gudelja obilježava „primordijalnost
viđenja“ i „sinkretizam od grčko-ilirske arkadičnosti do kršćansko-hrvatske viteške hajdučije i otpora“ (Maroević), da je u
njegovoj podlozi „težnja za idealnom cjelovitošću“ te da se u njemu dodiruju usmena i nadrealistička retorika. U potrazi za
hermeneutičkim pomagalima, kritičari su gdjekad u arealu klasične štokavštine tražili Gudeljeve pjesničke srodnike. Pritom
su u srpskom književnom kontekstu obično izdvajana lirska iskustva Momčila Nastasijevića, Vaska Pope, Branka Miljkovića ili
Adama Puslojića, a u hrvatskome pjesnička pisma Tina Ujevića, Jure Kaštelana i Josipa Pupačića. Dodao bih da je po ritmičkoj
morfologiji pjesme Gudelj usporediv s Makom Dizdarom, a na drugi pogled, po dubini uvida i strasti pisanja, s Točnijem
Petrasovom Marovićem. O širini i karakteru tog pjesništva lijepo svjedoči tvrdnja srpskoga kritičara Ostoje Kisića: „Petar
Gudelj jednako je srpski, bosanskohercegovački i hrvatski pisac.“
Priroda, biljni i životinjski svijet u toj su poeziji neiscrpno skladište vječnih istina, novih spoznaja, neočekivanih slika i
začuđujućih preobrazbi. Petar Gudelj iz prirode crpi metafore, njome objašnjava čovjekov svijet, u njoj nalazi praslike
kojima se hrani naša uobrazilja i koje upućuju na iskonske veze i poretke. Uporišni motivi i mitemi Gudeljeve lirike su
među ostalim: poskok i vrulja, vuk i zmija, pčela i janje, grlica i orao, smokva i perunika, bor i stijena, grom i munja, Dinara
i Mosor, Cetina i Jadran, Vlašić i Šumadija, Troja, Sveta Gora i Trakija. Gudeljev subjekt rijetko ima sugovornika među
ljudima. On izmjenjuje raznovrsne energije s krajolikom, intimizira se s biljkama i životinjama i istodobno ih se plaši, tumači
svijet promatrajući njihovu ćud, rast i ponašanje. Njegov se krajolik proteže od Jadranskog do Egejskog mora, obuhvaćajući
čitav Balkan. Slika tog krajolika ujedinjuje mitologiju, slavensku i antičku kulturu, srednjovjekovne zapise i povijest, folklorne
matrice i usmenoknjiževno iskustvo, upornost hodača, radoznalost promatrača i lucidnost mislioca. Taj je krajolik poprište
iznenadnih susreta i sukoba, harmonije i paradoksa; „rijetki su pjesnici toliko dobro arhaizirali cijele slojeve suvremenog
iskustva i modernizirali arhaične kulturne kodove“ (Kazaz).
Jedna je od velikih Gudeljevih tema pisanje samo. Pjesnik joj je posvetio više stihovanih parabola. One u pravilu povezuju
čovjeka i krajolik, zemlju i jezik te funkcioniraju kao mitski okvir njegove lirske filozofičnosti. Još 1978. g. pjesnik je napisao
tekst „Zemlja u jeziku“ koji završava stihovima: