Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
115
manje o putovanjima,
manje o nepotrebnim slikama raja.
Kako mi se to dogodilo
da ne mogu ni gore ni dolje,
da mogu samo lijevo i desno,
naprijed i natrag,
i tko će me pronaći u svojoj šalici
kad tako malo izlazim,
tako se malo i predvidljivo krećem.
Opazio sam
Da kroz moju ruku
juri krv, da se vraća iz prstiju natrag
u glavu
preko srca.
Da noću ptica izlazi pjevati
u ovom gradu.
Da se ceste uvijaju od
pustoši, da
na moru sunce
često pada u
bezglavo koje zovemo
lijepi suton.
Pogledaj ga i
onu pticu poslušaj.
Opazio sam da svijetle krošnje maslina
da se zvjezdano nebo uselilo u
moju sobu.
Da nitko nije u blizini.
Da sviće s kišom.
Da mi je novčanik prazan.
Da ne mogu pomaknuti nogu
da mi je jedno oko ispalo i
da neprestano žudim.
Opazio sam
da noću u ovom gradu pjeva ptica.
I to je najtužnije što sam čuo.
Dođite sa sjekirama
I udrite.
Slabi se anđeo vraća u ekran i tamo lijepo umire.
Borovi se povijaju na vjetru i čovjek odsijeca glave ribama.
Te bezizražajne oči nas također napuštaju.
I more se podiže ususret brodu koji donosi malarične
ostatke praznine, nemoći i jutrošnjeg objeda.
Sve što ne vrijedi.
Ovdje je.
Sve što pokušavam zadržati.
Ne vrijedi.
Dođite sa sjekirama.