Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
107
SAN
Ima tome već petnaest godina
otkako kontinuirano
nisam spavao niti dva puna sata.
Za to je vrijeme
sto kamila sa sto nevidljivih jahača
prošlo kroz sto ušica sto snježnih igala
dok sam ja
eto,
pokušavao zaspati tražeći konac tvoje usne,
tražeći konac bilo čega.
Svega što se jednom
bez pravoga razloga
odužilo u beskraj.
Gdje sve nisam stigao
koga sve nisam vidio!
Zvijezde u toplom mlijeku maka
što su sjale sve dok ne bi utihnuo dječji plač,
zdence otrovane morfijem,
kristalne katedrale i ekspresionističke krčme
u kojima je Munk pričao o plavoj
vječnoj slobodi, ljubeći hladni, samrtni
modri dah u svojim ustima
punim finoga industrijskog macabrea.
Sve te kamile
kao i na početku pjesme
sada odmaraju tu pred tvojim vratima.
Tu im bijele,
blijede djevojčice
ispiru pijesak iz radosnih očiju,
jahači pričaju priče
od kojih bi more
plakalo od zalaska do zalaska.
Od nemila do nedraga
sinovi tvoji hode i dohode
kao i ljudi ovi što preda mnom putuju
ali nitko nikoga ne vidi
i nitko ne zna koji glas pripada
ponekoj od ovih pradavnih usana
ah
hosana
hosana
u visini
bez sna.