Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
105
Delimir Rešicki (1960.)
Najvažniji pjesnik od onih koji su se okupljali oko časopisa
Quorum
osamdesetih godina prošloga stoljeća. Uz to je i prozaik,
književni kritičar i esejist. Počeci su mu bili obilježeni postmodernističkim tekstualizmom s fascinantnom asocijativnošću,
urbanim atmosferama i miksanjem iskustava različitih medija u poeziji. Kasnije, pod dojmom teških i izravnih ratnih isku-
stava, počeo je pisati pjesme naglašenije sintagmatične ulančanosti, tragizma, izravnijih aluzija na mračnu zbilju i sugestivne,
resemantizirane simboličnosti. Rešicki tragičnoj zbilji i osjećaju dubinske tuge daje svojevrstan objektivni korelativ u tamnoj,
bujnoj i virtuoznoj slikovitosti koja se služi konkretnim fenomenima slavonsko-baranjskog krajobraza i osječkog urbaniteta,
kao i posve izmaštanim motivima i njihovim semantički udaljenim kombinacijama. On stvara atmosferu u kojoj je moguće
iskusiti dubinske životne slojeve i njihovu tajanstvenu punoću, no taj «trenutak pravog osjećanja», u kojem se prodire u
nadvremenost, ipak je posve kratkotrajan i prodor u dubinu mora se iskati nekom drugačijom usmjerenošću pjesme. U
zadnjoj zbirci
Lovci u snijegu
dodatno poosobljuje svoj poetski izričaj, još ga dosljednije čisti od svake dekorativnosti te ga
hotimice približuje izravnoj iskaznosti bliskoj socijalnoj margini, psihološkoj introspekciji i ontološkom pesimizmu. Njegova se
poezija znatnije usmjerava na direktnije tematiziranje i interpretiranje nataloženih osobnih iskustava pa i rekapitulaciju egzi-
stencijalnog obzora, ocrtanog posve tamnim koloritom. Rešicki je dobitnik važnih nagrada za poeziju koja mu je prevođena
na mnoge jezike.
MIZAR
mizar je zvijezda.
osobena, vrlo osobna halja .
kažu da onaj tko je ne vidi i ne može pogledom pronaći
na
prašnjavome nebu, nikada ne nalazi pravi ključ svoje
sudbine,
ne može krenuti onim najbezbolnijim, najdužim
putem.
ima već tome jedna cijela pregršt upropaštenih
mjeseci
od kako sam čuo da je možda, umro lux interior.
uvijek sam mislio da voljeti rock ne znači ništa drugo
do
rukama mokrim od oceana i usnama s ranicama od
žive, tople
soli ugristi goli kabel električne gitare, ne vidjeti
nikada
mizar, pokazati svoj smežurani kurac usplahirenim
piranama
soneta, bedra, sve to.
mizar, ako postoji, neugašen je božji opušak koji
nekim
besmislenim čudom i dalje tinja.
lux interior, sada, siguran sam, korača tom praznom
ulicom
uzima ga s pločnika na koga je odavno već proliveno to
motorno
ulje u kome se danonoćno ližu slijepe djevice i nebo
biva usamljenije
za jednu svoju prastaru
bezbolnu modricu.